Maske su pale. Barem one koje smo morali puno češće nositi zbog pandemije koronavirusa, kako bismo zaštitili sebe i druge od moguće zaraze virusom i bolešću COVID-19. Svjedočili smo brojnim polemikama o tome trebaju li se ili ne trebaju nositi maske, pomažu li one ili ne pomažu, vjerujemo li u to i slično. No, namjera ovoga teksta nije dokazivanje da su maske korisne, već propitati kakav je utjecaj maski na naše mentalno zdravlje i ponašanje u društvu, jesu li nam skrivena lica i osjećaji ljudi promijenili odnose prema ljudima, jesmo li osjetili promjene u vlastitom poimanju slobode kada smo stavili ili skinuli te maske, jesmo li proživjeli osjećaj, kako su to neki rekli, kao zatvorenici kada izađu iz zatvora i upitaju se – a što sada? Dodajmo tome i pitanje žive li ljudi i inače s maskama, onim manje vidljivim od maski kakve smo na sebe stavili tijekom pandemije i kako to, pak, utječe na naše psihičko zdravlje.

„Komunikaciju dijelimo na verbalnu i neverbalnu, a neverbalnu čini govor tijela, od čega se velik dio odnosi na govor lica. To bi značilo kako su nas maske komunikacijski limitirale, da ne kažem kastrirale. Maska na nas djeluje kao žičana ograda, kao da s njom šaljemo poruku – ne prilazi. Međutim, skidanje maski je kod mnogih, pak, također izazvalo nelagodu jer smo već kroz to proteklo vrijeme zaboravili adekvatno komunicirati. Iza maski smo se brzo naučili skrivati. Bilo da smo skrivali naše emocije, strah, tugu, ljutnju. Masku smo dobili kao štit za hrabrost. Sada se taj štit polako miče i mnogi se žale na osjećaj nesigurnosti. Prvo zato što ih svi vide, a djelomično i zbog osjećaja nezaštićenosti spram virusa, koji je, iako s pretežno lakšom kliničkom slikom, još uvijek oko nas“, tumači Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatrica s KBC-a Zagreb.

Maske, kao takve, i izuzete iz trenutka u kojem su one mjera protiv galopirajućeg virusa i pandemije – nisu poželjne za ljude i njihovu komunikaciju, smatra doc. dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, a najviše zbog održavanja emocionalne komunikacije.

 

Problem današnjeg društva jest upravo slabija emocionalna opismenjenost i posvemašnja orijentiranost na sebe. S jedne strane, slabo nas uče prepoznavati svoje i tuđe emocije, emocionalno komunicirati. A, s druge strane, u gramzivoj individualnoj maniri tijekom života, emocije drugih ljudi ne primjećujemo, niti nas zanimaju, ako nisu u funkciji našeg uspjeha i probitka, ostvarenja osobnih ciljeva.

 

 

Doc. dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče /Fotografija: privatni album

„Sve što radimo, mislimo, govorimo je protkano emocijama. Svaka informacija koju dajemo, svaka riječ ili misao imaju svoju emocionalnu pratnju, koju sami odašiljemo, a s drugih manje ili više dobro iščitavamo. Informacije, dakle, razumijevamo ne samo izrečenim, već i emocionalnom pratnjom. Nažalost, problem današnjeg društva jest upravo slabija emocionalna opismenjenost i posvemašnja orijentiranost na sebe. S jedne strane, slabo nas uče prepoznavati svoje i tuđe emocije, emocionalno komunicirati. A, s druge strane, u gramzivoj individualnoj maniri tijekom života, emocije drugih ljudi ne primjećujemo, niti nas zanimaju, ako nisu u funkciji našeg uspjeha i probitka, ostvarenja osobnih ciljeva. Naposljetku, često ćete čuti kako emocije, zapravo, smetaju. Zašto bi se osjećali loše, tužni, nezadovoljni, demoralizirani, tjeskobni? Cilj života bio bi trajno stanje sreće i zadovoljstva. Iz tog smo razloga nesretni – jer, jednostavno, nismo sretni. Taj emocionalni izričaj oslikava se kroz najfinije pokrete naše muskulature lica, tijela, pogleda i očiju. Ne kaže narodna poslovica bezrazložno kako su „oči ogledalo duše“. Gledajući iz te perspektive, maske su nam zamaglile emocionalnost i pomalo robotizirale naše odnose. Ali, za one koji vole malo više promišljati i za one koji će možda baštiniti i neke koristi iz ove krize, nameće se još jedno pitanje. Zar mi i bez nošenja maski ne živimo slabo se emocionalno uživljavajući, i u osobni i u živote drugih ljudi? Smeta nam što ne možemo vidjeti lice, vidjeti svaki trzaj mišića ili sjaj u oku sugovornika, a istovremeno nam ne smeta kada cjelokupni život, barem velikim dijelom, realiziramo „online“. Sve više i više“, ističe dr. Brečić i dodaje još jednu dimenziju životu pod različitim maskama.

Ako tako gledamo, samo po sebi se nameće pitanje skriva li se upravo u tome i razlog pojedinaca koji su se jako opirali nošenju maski pa i ismijavali one koji su ih nosili? Jesu li oni zbunjeni i prestrašeni ljudi ili pobunjenici i zagovornici sloboda, kako su se nerijetko predstavljali? I koje su to onda razlike među ljudima koji su spremni odreći se svoga komfora i onih koji to nikako ne žele?

Mnoge znanstvenike su, očito, zanimali odgovori na ista ili slična pitanja, pa su provedena i razna istraživanja među suprotstavljenim stranama. Kanadski psiholozi su, primjerice, proveli istraživanje među Kanađanima bez azijskih korijena i Kineza, koji već godinama bespogovorno nose maske, štiteći sebe i druge u pandemiji, ali i od drugih respiratornih bolesti. Očekivano su primijetili da su Kanađani bez azijskih korijena bili oni koji su manje upotrebljavali maske u javnosti, a zaključili su da dob i obrazovanje utječu na njihovu odluku o nošenju maski. Osim razlika dviju skupina u spremnosti nošenja maski prije i tijekom pandemije, psiholozi sa sveučilišta Alberta i Victoria su istraživali i koji su to pokretači kod jedne i druge skupine ljudi, kako bi se otkrile razlike među njima i došlo do zaključaka što bi pomoglo da se bolje razumiju, ali i što bi pomoglo javnozdravstvenim vlastima u prilagodbi javnih kampanja za buduće potrebe. Na koncu su zaključili da povoljne društvene norme, uz informativne kampanje, utemeljene na dokazima i s osobnim apelima, mogu potaknuti veću upotrebu maski i kod ljudi koji nisu iz Azije.

Međutim, to je prilično pojednostavljen rezultat istraživanja, a naši stručnjaci navode da u ljudima postoje i neki dublji, duboko skriveni, emotivni i često neracionalni razlozi opiranja nošenju maski tijekom velikih zdravstvenih ugroza, poput pandemije koronavirusa. Jesu li, dakle, neki dublji razlozi upakirani u tzv. slobodu izbora?

„Bazično gledano, oduzimanje slobode čovjeka može doslovno psihički i fizički razboljeti, ali moramo razlikovati stanja epidemije od, recimo, nevinog čovjeka, koji je završio u zatvoru. Problem s epidemijom koronavirusa jest što ona traje dugo, a bilo je puno oprečnih stavova i mijenjanja mjera. Sve to je dovelo do toga da su ljudi izgubili povjerenje u sustav, zbog čega im je osjećaj gubitka slobode bio još više naglašen. Zato će se čovjeku, koji je u tom smislu izgubio vjeru u zdravstvo, i nošenje maske činiti kao da stoji iza rešetaka“, mišljenja je dr. Vukoja, koja dodaje da imamo čak i paradoksalnih situacija, u kojima je nekim ljudima u javnim prostorima sada neugodno nositi masku, iako to žele, zbog svih onih koji je ne nose.

Dr. Brečić i dr. Vukoja ističu kako su odluke o (ne) nošenju maski rezultat naše zrelosti, ličnosti, obrazovanja, vjerovanja, odgoja, svjetonazora… kao i cjelokupnog vremenskog i socijalnog konteksta u kojem živimo.

„Jako smo različiti i po odgoju, obrazovanju, interesima, sustavu vjerovanja, a posebno po svom unutarnjem ustroju. U početku pandemije smo manje propitivali epidemiološke mjere, no čim smo se počeli bolje prilagođavati situaciji i bolje kontrolirati strah od zaraze, počela je značajna diferencijacija u stavovima, a i u ponašanju. U tome su karakteristike ličnosti najbolje dolazile do izražaja, kao i sposobnost prilagodbe, anticipacije rezultata naših odluka. Stoga je znak osobne zrelosti donijeti odluku, bez obzira na sve različitosti, a onda iza nje stati i u njoj ustrajati, premda nam ne mora biti najdraža. Odluku donosimo na razini frontalnog režnja, kao što u životu donosimo brojne odluke, koje nam i nisu po volji. Jednostavno smo odlučili nositi maske, kako bismo se zaštitili, bili dobro u budućnosti i iskorijenili infekciju. Pritom je posve normalno imati svoje mišljenje i stav i o tome slobodno lamentirati. Dozvoljeno je propitivati štetnost maski, emocionalnu distancu, suvišnost svih poteza i sl. Ali, istodobno bi trebalo moći anticipirati rezultate prilagodbe bez nošenja maski. Možemo li podnijeti taj rizik i je li vrijeme pandemije, kada deseci i stotine ljudi dnevno umire, vrijeme propitivanja? Vremena za valoriziranje je li to bilo potrebno će biti, ali u to vrijeme sve su spoznaje govorile kako je odluka nužna da zaštitimo sebe, svoje bližnje, one poznate i nepoznate. I, naravno, nije problem u različitosti mišljenja. Problem je kada takvo mišljenje postane destruktivno, kada postaje osnova nekonstruktivnog ponašanja i kada posljedice takvog mišljenja počinju ugrožavati druge ljude“, objašnjava dr. Brečić. Dodaje da je jedan od pokazatelja slabe adaptacije i korištenje mehanizama obrane, poput negacije, ismijavanja, podcjenjivanja.

„Određen broj ljudi će se tako svemu rugati, ismijavati, producirati razne teorije, kojima unose nemir, neće poštovati epidemijske mjere. Čak će svojim ponašanjem ugrožavati druge ljude. Time pokazuju kako se, zapravo, ne mogu uspješno i adekvatno prilagoditi stresu. Mi živimo u okruženju, koje generira stavove kako je moje mišljenje uvijek meritorno samom činjenicom da je moje. Pritom, nije važno kako sam ga stekla i s kojih osnova zaključujem. U tome je problem, svi se osjećaju kako su u pravu, bez ostavljanja prostora za drugačija mišljenja“, zaključuje dr. Brečić.

Očito je pred nama još dug put da naučimo kako naše mišljenje, a potom i ponašanje, nije samo naše, ako ono na bilo koji način ugrožava nekog drugog. Puno je, na žalost, danas primjera kojima svjedočimo kako ljudi misle samo na sebe, neizostavno se pozivajući na svoja prava i slobode, a da, pritom, zaboravljaju da demokracija nisu samo prava, već i obaveze. Pa ako smo već skinuli maske i sada nemamo razloga ne čitati tuđe poglede i emocije, onda barem pokažimo i toliko poštovanja prema tim drugima i njihovim osjećajima i pravima. Kako reče pjesnik – nijedan čovjek nije otok sam za sebe. Pa onda bismo, valjda, trebali shvatiti i da nismo okruženi morem, već drugim ljudima i uvažiti i njihova prava i osjećaje.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.