Ovo je moje iskustvo transformacije. Trajalo je punih devet mjeseci od potvrde dijagnoze do izjave kirurga da sam izliječena. Kroz tih devet mjeseci nova Ja rasla je poput zametka da bi kao nanovo rođena zasvijetlila nekim novim sjajem.

Svoju dijagnozu čekala sam cijeli život, oslobodila me tuđih očekivanja, osobnih očekivanja. Oslobodila me potrebe za pretjeranim djelovanjem, stvaranjem i gomilanjem. Darovala mi je vrijeme samo za mene i tada je krenulo moje oslobođenje. Ostale smo same, ona i ja. Upoznala me s glavnim junakom, iako sam ga srela u snovima. Jasno sam vidjela jarko crvenu tvorbu, kao i mjesto gdje je položena. Tada sam shvatila da u ovome nisam sama, i strah je nestao. Predala sam se radosna što ću se osloboditi svega suvišnog. Predavši karcinom liječničkom timu, strahove Gospodinu, preuzela sam brigu o svom tijelu i o svojoj duši.

Ja jesam snaga, ali je moja snaga i njihova snaga.

KONAČNO DIJAGNOZA

Od malena su snovi u mom životu imali veliko značenje. Često bih sanjala ljude i situacije koji bi se potom vrlo brzo pojavili ili u mom ili u životu bliskih mi osoba. Iako sam već neko vrijeme bila sigurna da promjena na desnoj dojci ne sluti na dobro, voljela sam se zavaravati nalazom zadnjeg pregleda na kojem je liječnik inzistirao da se opustim i posvetim se normalnom i opuštenom životu, sve dok me san u kojem sam jasno vidjela tvorbu jarko crvene boje nije natjerao da se odmah javim na novi pregled.

Znala sam da nalazi neće biti dobri. Jutro uoči pregleda pomno sam se uredila, birala sam najfinije rublje i garderobu i sve začinila omiljenim parfemom. Za mene je to bio važan trenutak, konačno ću se suočiti s onim od čega bježim, sa sobom. Već na ultrazvučnom pregledu, po izrazu lica liječnice, znala sam da su moje slutnje točne, a nakon mamografskog pregleda, to mi je i priopćeno. Nikad neću zaboraviti taj usporeni film, u kojem je sve stalo u ordinaciji. Pogled liječnice i brižno praćenje moje reakcije prije nego što će progovoriti; riječi nisam čula, iako sam znala što mi govori.

Svejedno sam pitala je li tvorba baš zloćudna… Školski primjer prilične veličine i prilično opasan, bio je odgovor.

Liječnica je odmah nazvala svog kolegu u bolnicu i već za nekoliko minuta bila sam u stroju – trebalo je samo slijediti upute i termine, što na koncu i nije bilo tako jednostavno kako izgleda. Mučilo me kako ću reći djeci, odrasli su ljudi, ali su i dalje djeca. Osjećaj krivnje me razdirao… no nije bilo načina da to izbjegnem. Posebno mi je bilo teško reći kćeri koja je bila trudna. Nazvala sam majku u mirovni dom i pod izlikom da mi pomogne reći kćeri priopćila sam i njoj vijest o mojoj dijagnozi.

Ostali nalazi sa sistematskog bili su savršeni, ja sam bila lijepa i dotjerana, miris parfema osjećao se u autu, i jedina je novost s kojom se vraćam kući bila da imam rak koji zahtijeva žurno liječenje. Trebala sam mir i znala sam tko mi ga može dati. Već neko vrijeme imala sam osobu važnu za moj duhovni razvoj, a bio je to moj duhovni učitelj. Objasnila sam mu situaciju, dao mi je par vrlo konkretnih savjeta za početak. Nakon toga moj strah se istopio, no preplavila me duboka neobjašnjiva tuga i potreba za plačem.

Javila sam djeci porukom da mi nalazi nisu dobri i već za nekoliko minuta bili su u mom stanu. Razgovor je bio iscjeljujući, istovremeno je bilo i teško i divno, na trenutke i komično. Shvatila sam koliko sam voljena, iako još nisam znala koliko će mnogo ti mladi ljudi učiniti da ostanem na nogama. Inzistirali su da se prepustim i dopustim da konačno netko o meni povede računa.

Dane do biopsije, za koju nisam ni znala što je, provodila sam u samovanju i izbjegavanju razgovora o bolesti. I dalje sam bila zatečena izostankom straha, no užasavao me strah koji bih nalazila u očima onih kojima sam priopćila da bolujem, čak toliko da sam se pitala jesam li svemu pristupila neozbiljno. Tada sam odlučila distancirati se od ljudi. Poslala sam poruke najvažnijima i zamolila ih za mir. Mali broj njih uistinu je razumio o koliko se ozbiljnoj situaciji radi. Ja sam sve promatrala iz daljine, i sve više postajala promatrač svog života. Gibala sam se vrlo usporeno i shvatila kako svi ostali nemaju tu privilegiju. Sati i dani im prolaze u razmjeni fakultativnih informacija, dok sam ja polako započinjala svoj životni zaron.

STRAH OD BIOPSIJE

Došao je i dan biopsije. Nikada nisam bolovala, nemam dana bolovanja, nikada nisam bila u bolnici osim kad sam rađala. Susret s ružnim žutim hodnicima, za koje mi se činilo da ne vode nikamo, nije slutio ni na što lijepo i ugodno. Ispunila sam puno dokumentacije, privola… razmišljala o opcijama kojih nije bilo na obzoru. Pored mene je prošao golem muškarac grube vanjštine, u sebi sam pomislila – samo da ne moram k njemu na pretragu. Moja divna snaha me dovezla i vratila se na posao, no ubrzo se opet pojavila u hodniku – ostavila je auto, javila se u ured, i taksijem se vratila kako bi mi bila podrška. Konačno sam prozvana, i iz ružnog hodnika ušla sam u predivno uređenu ordinaciju i, naravno, ravno u ruke muškarcu s hodnika. Obratio mi se nježnim, podupirućim glasom, kasnije sam saznala da je vrstan stručnjak, i doživjela koliko je suosjećajan. Pretraga je prošla vrlo lako, s gomilom papira i toplim savjetima divne sestre ispraćena sam do vrata. Jedino što sam željela i trebala bio je moj divni dom i samoća.

Očekivala sam poziv onkologa, koji je ubrzo i uslijedio. Dobila sam onkologinju, koja je i sama prošla sličan put. Priznajem, potajno sam priželjkivala baš nju. Moje putovanje kroz izlječenje donijelo mi je mnoge uvide, a jedan od njih je bio da sam dobila sve što bih poželjela. Jedna moja prijateljica ponovno se pojavila u mom životu kad sam se našla na prekretnici, i baš je moja onkologinja bila njena susjeda. Odmah sam se osjećala bolje, sigurnije. Još uvijek sam, naime, tragala za uporištem izvan sebe.

Ušavši u ordinaciju dočekala me žena nešto mlađa od mene, karakterom potpuno drukčija, što sam u sebi pozdravila. Razgovor i pregled bili su gotovo lišeni svake emocije, no iznimno korektni. Dobila sam jasne upute i imala sam mogućnost pitati sve što me zanima. Kako sam se ponašala i osjećala kao da se ta bolest događa nekom drugom, jedino me zanimalo hoće li mi kosa zaista otpasti (prvi put u životu imala sam dugu, plavu, njegovanu kosu) i je li sigurna kako će izgledati operacija moje dojke. Stalno sam tražila mogućnost pogreške u njenim najavama, no liječnica je znala s čime se borimo. Još se nisam mogla prepustiti, prihvatiti. Znala sam da nešto moram učiniti jer inače ću snagu trošiti u otporima umjesto da se predam i ozdravim.

ODLAZAK NA DUHOVNU PRIPREMU

Taman u to vrijeme u srcu Europe održavao se seminar za duhovne tragaoce, na kojem je sudjelovao i moj duhovnik te me pozvao da se pridružim i vrijeme provedem u miru i molitvi dok očekujem poziv za nastavak liječenja. Moja onkologinja bila mi je već odredila kemoterapiju 4+12, standardnu kod invanzivnih karcinoma uoči operacije. Prve četiri nazivam spaljenom zemljom, jer već prva je spalila sve u meni i na meni, no i ostalih 12, iako „samozatajne“, nisu me razočarale u svojoj snazi.

Krenula sam na seminar automobilom, i putem razmišljala što ću ako me pozovu odmah na liječenje? U tom trenu na vjetrobran je doskočio kamenčić, i staklo je malo napuklo. Umjesto da se naljutim, u sebi sam zahvalila Bogu na savjetu. Nakon pet-šest dana, doista sam pozvana i dobila prijedlog termina za početak liječenja, no mirno sam pojasnila da sam službeno odsutna i spriječena zbog nezgode s autom te da ću krenuti čim stigne rezervni dio. Na taj način, bez grižnje savjesti, kupila sam si dodatnih desetak dana, koji su se kasnije pokazali vrlo vrijednim u procesu iscjeljenja.

Boravak na duhovnoj obnovi ili pripremi, boravak u tišini, samoći i miru pripremio me za sljedeću razinu. Sada sam bila mirna, bez straha, spremna odraditi logističke i operativne aktivnosti koje sam stavila na papir. Po povratku u Zagreb, na računu me dočekala poprilična svota, dar mojih dragih kolega s kojima sam se rastala prije destak godina. Taj novac omogućio mi je da mi seminar ne bude toliki teret, potom kupnju dodataka prehrani, ajurvedsko savjetovanje i kupnju vlasulje.

Sve sam isplanirala do detalja. Odlazak frizeru bio je jedan od većih izazova. Moja frizerka i ja dogovorile smo susret rano ujutro dok nikog nema u salonu, vlasulja je bila na stolici, ja okrenuta leđima ogledalu, a ona koja se bavila mojom kosom i njegovala moje duge plave uvojke sada ih je plačući rezala i micala iz mog vidokruga. Nisam se mogla suočiti s uvojcima na jastučnici i prevenirala sam bar taj šok. Vlasulju koja je bila identična dužini i boji moje kose stavile smo odmah u salonu, i tek sam se navečer, uz diskretnu rasvjetu, odvažila pogledati u ogledalo. Znate što? Svidjela mi se ta žena u ogledalu. Žena koja je dobila priliku osloboditi se svega suvišnog i konačno doći do sebe.

Već neko vrijeme zimi nosim isključivo crnu boju, dok je ljeto rezervirano za bež ili bijelu. Sada sam kupila dva šala, jedan duboko ljubičast, drugi boje ciklame. Duša mi je vapila za radošću, za bojama i mirisima; gotovo svakodnevno kupila bih pokoju haljinu živih boja. Čak sam kupila dvije iznimno ženstvene spavaćice, jednostavno nisam dopuštala da mi se oduzme žena u meni. Zaista sam trebala ostati bez kose, obrva, trepavica, nokata, dojke… da doprem do predivne sebe.

KEMOTERAPIJA KAO LIJEK

Odlazak na prvu kemoterapiju mogu gotovo poistovjetiti s ulaskom u salu za ispraćaje kada je otišao moj najmlađi sin, ti drhtaji iznutra bili su nešto što nisam mogla kontrolirati. Toliko sam zadnjih godina pazila na svoje tijelo, na prehranu, da mi je osjećaj ubrizgavanja otrova bio nezamisliv.

Cijelo sam vrijeme molila za mudrost da prepoznam poruke I snagu da ono što trebam odradim, izdržim. Napravila sam dogovor sa sobom: moja liječnica neka brine o karcinomu i, što god odlučila, ima moju potporu, a ja ću voditi računa o svom tijelu da ostane na nogama i izdrži sve što ga čeka, kao i o duši da me nosi u visine i ne dopusti da me nadvlada malodušnost.

Od tog dana otrov je postao lijek, a bolest moja transformacija i iskustvo koje moram proći da bih se mogla realizirati u cijelosti.

Za taj dan izabrala sam intenzivno ružičastu haljinu s volančićima, i takav šal. Uredila sam kosu, iz obzira nisam stavljala parfem. Kupila sam mali ceker u koji sam stavila zdrave čokoladice, skuhala sam rizi-bizi i vodu u bočici udruge koja mi je plaćala prijevoz taksijem. O, taj prijevoz činio mi je da se osjećam kraljicom. Sama sam ga uvijek rezervirala i kada je već bilo prilično teško biti koncentriran od silne količine lijeka. Nisam ovisila ni o čijem vremenu ili raspoloženju, i to sam činila za sebe.

Hodanje dugim otužnim hodnicima završilo je pred vratima odjela na kojem me dočekala nasmijana i vedra sestra; dobivši raspored, izgubila sam se u jednoj od tri velike prostorije u kojima su davane terapije ženama i muškarcima. U sobi nas je znalo biti dvadesetak u raznim fazama terapija. Kako nikada nisam bolovala, i najmanja količina lijeka na mene djeluje vjerojatno puno intenzivnije no na druge tako da sam svaku terapiju prespavala, i jedva bi me probudili po završetku.

Iako oboružana mnoštvom kvalitetnih informacija i savjeta, nisam se bila dobro pripremila, loš osjećaj me naprosto zaskočio i nisam imala vremena za reakciju. Četiri dana sam prespavala, tijelo mi je bilo teško i nisam imala snage ni za kakvu aktivnost, pa ni za kuhanje. Gladovala sam četiri dana, što je rezultiralo dodatnom slabošću. Mojoj kćeri je već postalo sumnjivo moje ponašanje i najavila je dolazak i dostavu hrane. Silno sam se razveselila hrani i, iako sam jedva pojela par žlica, usvojila sam iznimno važnu lekciju: moram zatražiti pomoć.

NAPOKON PRIHVAĆANJE

Nakon te prve terapije slijedilo je razdoblje odmora od tri tjedna. Napokon sam zahtijevala sve vrste pomoći koje su bile na raspolaganju. Tako mi se činilo da dobivam ono što mi pripada, i konačno učim zauzimati se za sebe. Djeca su preuzela neke stvari oko kojih ja više nisam mogla brinuti, iako je velik dio aktivnosti i dalje bio na meni.

Moj duhovnik najavio je da dolazi u Rijeku, pa sam tamo odmah rezervirala smještaj i termine. Dolazak se poklopio s periodom između dviju terapija, i to crvenih, kad sam se oporavila od slabosti I mučnina. Provela sam par dana s njim i produžila boravak kako bih se nauživala sunca i mora, iako se suncu više nisam smjela izlagati. Ponovno je radio sa mnom i energetski me podizao. Puno bih teže podnijela četiri spaljene zemlje da se nisu poklopili naši razgovori i uoči i usred tih terapija.

Danas mogu reći da je bilo lakše nositi se s fizičkim manifestacijama no s onim što je izlazio iz mene. Sve boli – emocionalne, fizičke i psihičke – ogledale su se u mom izgledu. Bila sam izobličena do neprepoznatljivosti. Teško mi je bilo povjerovati da ću se ikada vratiti na “tvorničke postavke”.

Vidjevši to, duhovnik mi je preporučio ženu koja mi je u njegovoj odsutnosti bila na raspolaganju 24 sata. Njena uloga bila je nešto poput energetskog iscjelitelja – nakon naših razgovora, ja bih bila lagana, neopterećena negativnim mislima, i sve više radosna i zahvalna. Zapravo sam ciklus od 14 preostalih terapija, kao i težak pad koji je rezultirao lomom ramena i totalnom ograničenošću pokreta desne ruke, operacijom te oporavkom, provela u priči, smijehu i ljubavi.

Naše priče nikako nisu bile površne. Osim što su bile iscjeljujuće, svakim danom sve više sam učila kako si pomoći sama i kako ostati u takvom raspoloženju. Polako sam postajala aktivna na društvenim mrežama, i ta moja zarazna radost privukla je mnoge duše željne radosti. Tako sam otpočela za vrijeme izlječenja pomalo raditi sa ženama, za što sam se i ranije spremala, no trebalo mi je ovo iskustvo da se pokrenem. Za vrijeme izlječenja završila sam svoju prvu knjigu, bavila se organizacijom fotografiranja, lekture i tiska, na koncu i financiranja.

Uskoro je uslijedio poziv iz udruge Nismo same i prijedlog da se fotografiram bez kose za potrebe jednog projekta te udruge. Tada sam shvatila da još mnoge stvari nisam razriješila. Smrznula sam se pri pomisli da se toliko izložim i ogolim. Podijelila sam to sa kćeri i dvije prijateljice, a one su bile oduševljene idejom i mogućnošću da budem svjetlost onima koje su tek na početku puta. U razgovoru s jednom mudrom i dragom ženom shvatila sam da je vrijeme da napravim i taj iskorak.

Fotografiranje je bilo jedno od ljepših iskustava. Čekala sam da prođe razdoblje mučnina, i dogovorili smo termin. Dočekao me prekrasan mladi muškarac, tek nešto stariji od mog sina. Stvorena je takva energija razumijevanja i uvažavanja da sam vlasulju skinula kao da je šešir, bez neugode ili užasa koji sam prvobitno osjećala. Sa sobom sam imala vrpcu s pernatim cvjetićima, koju sam ljeti stavljala u kosu. Iako je ideja bila da smo sve bez kose, imala sam potrebu zadržati dostojanstvo i grčevito sam se držala tih par cvjetića, željela sam ukrasiti svoju tada već golu glavu i na neki svoj način ostati ženom. Nakon par snimaka fotograf je rekao da me više ni ne želi slikati bez mojih cvjetića. Nakon izložbe poklonio mi je nekoliko fotografija, kojima se danas silno veselim.

Fotografije: Josip Škof i Anto Magzan

 

Terapije su se nastavile svojim tijekom, i da nije bilo pada na cesti i jedne reakcije na terapiju, rekla bih da je to bio školski primjer idealnog liječenja. Cijelo vrijeme vodila sam računa o krvnoj slici, to je neizmjerno važno kod onkoloških bolesnika, moja snaha bila je zadužena za cijeđene sokove, i uspjele smo u tome da tijelo ostane u zadovoljavajućoj formi do operacije.

OPERACIJA KAO KRUNA LIJEČENJA

Nakon sedam mjeseci terapija došli smo i do dogovora za operaciju. Zamolila sam svoju onkologinju da mi da vremena i da me ne dovodi pred gotov čin. Premda mi je otprije rečeno ime kirurga kog mi je dodijelio konzilij, po preporuci sam razgovarala i s kirurgom koji je operirao moju poznanicu, i odlučila njemu dati povjerenje. Priopćila sam to svojoj onkologinji, i dalje spremna prihvatiti drugi prijedlog konzilija ako postoji valjan argument za to.

Bolnica u kojoj se liječim ima i psihološku podršku, koju sam odlučila prihvatiti nakon što sam upoznala mladu psihologinju na jednoj od mnogobrojnih radionica u Udruzi. Ona me upozorila na donekle kruta pravila sustava, na ono što mogu očekivati, te istaknula kako imam sve manje problema u zauzimanju za sebe. Taj sam test odlično prošla, i bila sam zahvalna na tome. Novi je uslijedio na razgovoru uoči operacije. Moj kirurg je istaknuo kako je bitno da nakon svega što sam prošla ne odem nezadovoljna, i da je ne samo moje fizičko nego i emocionalno stanje vrlo važno. Odgovorila sam da mi je ponajprije važno dugoročno zdravlje, no svakako želim biti i lijepa žena, iznutra i izvana. Isti čas dao je novi prijedlog operativnog liječenja, podijelio ga u faze, sve mi pojasnio i prezentirao. Niti u snu se nisam nadala da mogu računati s takvom opcijom.

Ponekad mi se činilo da su svi ljudi koje sam susretala bili tamo samo da meni pomognu sve prebroditi. Boravila sam na više odjela, bila u doticaju s mnogim ljudima, i zaista na tom putu nisam imala niti jedno loše iskustvo.

Prihvatila sam kirurgov prijedlog i za par dana već sam bila na odjelu. Ružni žuti hodnici za koje sam mislila da ne vode nikamo polako ali sigurno doveli su me do zadnje faze mog liječenja, do operacije. Priprema je bila orkestrirana savršeno, nigdje se nije osjećao napor ili pritisak. Sve je klizilo poput valcera. Ničega što mi je izazivalo nelagodu pri pomisli na operaciju začudo nije bilo; i dalje kao da se netko trudio da mi sve olakša i ukloni sve prepreke.

Bila sam pripremljena za operaciju, i čekala. Čekanje se oduljilo. Žena koja je ležala preko puta bila je pod velikim stresom i nije se gasila, nije propustila istresti mi sva svoja negativna iskustva. Ja sam samo molila u dubini sebe, i tako puna četiri sata. U međuvremenu, ona je nekim čudom zaspala, a po mene su došle prekrasne, tople žene koje su me držale za ruke, dragale me i iskazivale suosjećanja, kao i svi koje sam susretala. Na kraju ružnog žutog hodnika ušla sam u područje svjetski opremljenih operacijskih sala, i tu su me prepustile drugom timu. Svatko tko bi mi prišao predstavio se imenom i prezimenom, i pojasnio što je njegov posao. Boli su me, omamljivali, no ja sam u miru usnula tek kada me sa smiješkom pozdravio moj kirurg, i najavio početak operacije.

Teško sam se probudila, u svom krevetu, u sobi, i odmah javila bližnjima da sam živa, i živahna dapače. Postoperativno liječenje bilo je također čudesno. Razlikovalo se od žena u mojoj sobi, izlučevine su bile tri puta manje, i već četvrti dan išla sam kući, za razliku od njih koje su provele deset dana na odjelu. Do dolaska patronažne sestre previla me moja kći i naš odnos je kroz cijeli proces izlječenja postajao sve bolji i bolji. I s ostalim članovima obitelji odnos se mijenjao i bivao dublji, topliji i sve kvalitetniji.

ZDRAVA I NIKAD ŽENSTVENIJA

Već nakon par dana išla sam svom kirurgu na pregled i očitanje nalaza. Ponovno sam pomno odabrala odjeću. Kao razdragana djevojčica ušla sam u ordinaciju, sretna i zahvalna što oporavak protječe odlično. Bio je to moj doprinos njegovu odlično obavljenom poslu. Nismo dogovarali termin sljedeće operacije, htio je da se nakon ove dugotrajne, no uspješne utrke dobro odmorim, uživam u sebi i svom novom životu. Pročitao mi je nalaze i rekao da je kemoterapijom otišlo 99 posto karcinoma, a onaj jedan posto on je isključio drastičnom operacijom.

Plakala sam danima, plakala sam od ganuća i sreće što sam uspjela na putu ozdravljenja. Još kad mi je onkologinja rekla da je odustala od zračenja, u potpunosti sam shvatila da sam zdrava. I dalje sam plakala. Konačno olakšanje. Više nije bilo zadataka, pregleda, terapija, samo dug i divan, dubok odmor. I danas se veselim svemu što mi dolazi u susret.

Obrve su se pojavile, i trepavice sam uspjela par puta namazati, kosica probija i više se ne ljutim na brčiće zbog kojih moram na depilaciju.

Ovo iskustvo na putu ozdravljenja je jedno od najupečatljivijih koje sam prošla, a imala sam prilično izazova u životu. Taj put utjecao je na moj odnos prema sebi, na moje odnose s drugim ljudima, a dao je misliti i mnogima oko mene. Nikada mi neće biti žao što sam prošla ovo iskustvo, ono je donijelo meni i dragim mi ljudima puno više dobra nego lošeg. I ukoliko sam bila alat u Božjim rukama, prihvaćam to sa zahvalnošću, a ove retke pišem u znak ohrabrenja mnogima koji su na istom putu.

Duhovnik koji mi je ulijevao snagu na putu izlječenja rekao mi je: „Snažna si, ni ne znaš koliko, neizmjerno si čista, a najmanje toliko bit ćeš i uspješna.“

Svoju sam snagu spoznala, a uspjeh danas formuliram potpuno drukčije.

Bez obzira na to hoćemo li, već prema svjetonazoru, reći da se ovdje radi o Božjem prstu, o našoj izvornoj snazi ili o tko zna čemu, ostat će neupitno da su snaga ljubavi i vjera u izlječenje recept za dobar ishod.