Došao je i Božić, moj rođendan. Obasuta sam pažnjom i ljubavlju. Svi čestitaju. Čudan je osjećaj slaviti rođendan u takvim okolnostima. Htio-ne htio, čovjek se pita je li mi ovo posljednji rođendan, kako bih ga trebala proslaviti, kao i svaki drugi do sada ili nekako posebno?

subota, 19. prosinca 2015.

Prije dvije sam godine u ovo vrijeme plesala salsu, a sada jedva hodam. Danas sam si čak kupila niske cipele s gumenim đonom, nalik na marte. Prvi put imam cipele s gumenim đonom. Mojoj je djeci to veliko iznenađenje.
“Mama se vratila na filozofski, prešla je na vegetarijanstvo, sluša demo bendove, ima curu i sad će si kupiti motor”, zadirkuju me.

srijeda, 23. prosinca 2015.

Sutra imam predzadnju terapiju. Voljela bih da je to kraj i da ne moram više na Rebro jer doista ne mogu više. U meni se izmjenjuju raspoloženja. Prijatelji mi govore da sam jako hrabra i da se dive mojoj snazi. Sestrama je ponovno trebalo više od pola sata da mi pronađu venu u koju će staviti braunilu. Dosta mi je više i igala i bolnice i svega. Otvorila sam bolovanje. Ne želim više biti hrabra. 

petak, 25. prosinca 2015.

Danas je Božić i moj rođendan. Obasuta sam pažnjom i ljubavlju. Svi čestitaju. Čudan je osjećaj slaviti rođendan u takvim okolnostima. Htio-ne htio, čovjek se pita je li mi ovo posljednji rođendan, kako bih ga trebala proslaviti, kao i svaki drugi do sada ili nekako posebno? Da imam novca, otputovala bih negdje gdje je sada ljeto, ležala na plaži i gledala u more. A ja moram ići na kemoterapiju i gledati kako mi lijek satima kapa u venu.

Još par sati i iscurit će i najgora godina u mom životu. Ako se pitate gdje ću čekati 2016., nije mi do slavlja. Evo meni još jednog šoka. Posljednji sam dan 2015. ostala i bez posla, istekao mi je ugovor. Ma neću nikome dati gušta. Obući ću haljinu, štikle i idem plesati!

ponedjeljak, 4. siječnja 2016.

Jupi! Zadnja kemoterapija! Djeca su me po izlasku iz bolnice izvela na večeru. Ovo moramo proslaviti. Kad sve zbrojim i oduzmem, nije ta kemoterapija tako loše ni djelovala na mene. Krvna slika uvijek mi je bila u redu. Nijednom me nisu vratili kući da ne mogu primiti kemoterapiju. Nisam imala problema ni s mokrenjem ni s probavom ni sa spavanjem. Nijednom nisam dobila temperaturu. Ma nisam skoro ni zakašljala, iako se znalo dogoditi da su oko mene svi bolesni. Normalno sam živjela, radila, izlazila i zabavljala se. Ali svejedno: ne ponovilo se!

srijeda, 13. siječnja 2016.

Danas sam bila na razgovoru kod onkologinje vezano uz nastavak terapije. Po završetku zračenja čeka me hormonska terapija u razdoblju od najmanje pet godina. Menstruaciju sam izgubila u kolovozu, nakon druge kemoterapije, a moj ginekološki nalaz pokazuje da sam preskočila i predmenopauzu i menopauzu. Trenutačno sam u postmenopauzi. Onkologinja smatra da je to lažna slika izazvana kemoterapijom pa će mi se javiti nakon što obavi još neke konzultacije o mom slučaju. Znala sam, kod mene ništa ne može ići jednostavno.

petak, 15. siječnja 2016.

Danas sam bila na planiranju terapije zračenjem. Nacrtali su me crvenom bojom ispod oba pazuha, između dojki, iznad lijeve dojke i po trbuhu. Anamarija me zeza da izgledam kao da sam prošla seansu egzorcizma. O početku terapije izvijestit će me telefonski jer i za to postoji lista čekanja. Nadam se sam da to čekanje neće potrajati mjesecima. Moram paziti kako se tuširam da ne skinem te oznake.

 

“Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško.”

 

 

četvrtak, 21. siječnja 2016.

Presretna sam. Pregled kod specijalista pokazao je da u venama više nemam duboke venske tromboze. No, zato imam obostrane limfne edeme oko nožnih zglobova. Naša obiteljska liječnica upućuje me na pregled fizijatru u Institut za tumore. 

ponedjeljak, 1. veljače 2016.

Ovo je jedan od najtužnijih dana u mom životu. Danas je umrla moja mama. Više nisam ničije dijete. Strašan je to osjećaj. U usporedbi s gubitkom roditelja rak mi sad izgleda kao obična prehlada. Pogreb će biti 3. veljače. A upravo je taj dan trebao biti prvi dan moje terapije zračenjem.

Mami nikada nisam rekla da imam rak, nisam joj rekla ni da sam ostala bez posla. Zadnji smo se put čule prije dva dana. Bila je dobre volje, ali već jako slaba. Hrabrila sam ju da će sve biti u redu. Kada je prekinula vezu, satima sam plakala. Mamu nisam vidjela od njezinog rođendana, gotovo punih osam mjeseci. Možda sam joj ipak trebala reći da imam rak?  Tada bih je sigurno barem još jednom mogla zagrliti. 

petak, 5. veljače 2016.

Mislim da sam se danas na zračenju prehladila. U svakom slučaju smrznula sam se onako gola na hladnome stolu. Potpuno neobičan osjećaj, s jedne te strane grije aparat koji kruži oko tebe, a s druge strane dopire užasno hladan zrak. Divim se tehničarkama koje rade u takvim uvjetima. Ruke su im ledene kao da ih cijeli dan drže u frižideru. Smrznula sam se onako gola na hladnome stolu. Mislim da sam se čak i prehladila.

petak, 12. veljače 2016.

Počele su mi rasti obrve i trepavice. Kaže moja kći da sad ponovno sličim na ženu.

utorak, 23. veljače 2016.

Danas je točno osam mjeseci otkako sam prestala pušiti. Nisam zapalila ni jednu cigaretu i uopće mi ne fali. Ali ubila bih za kockicu čokolade. Otišla sam u trgovinu i kupila veliku tamnu čokoladu s narančom. Hmmmm…. fino. Točno mi je to falilo.

srijeda, 24. veljače 2016.

Za zračenje sam izabrala večernji termin u 19 sati. Manje se čeka. Ali nije lako doći svaki dan. Brojim korake, od početka hodnika do odjela ima 350 koraka. To je 700 koraka svaki dan. Znači, u 25 dana po tom sam hodniku napravila 17,5 tisuća koraka. Nadam se da ću, kada završi terapija, 17,5 tisuća koraka biti bliže zdravlju.

ponedjeljak, 29. veljače 2016.

Rasturaju me noge. Noćima već ne spavam. Sjedim u krevetu i masiram mišiće.. Imam osjećaj kao da mi je u obje noge u visini zdjelice netko ubrizgao otrov koji cijelu noć kola mišićima. Danas sam bila na pregledu kod fizijatra. Dobila sam deset dvostrukih limfnih drenaža. Nadam se da će mi nakon toga biti bolje, jer sad se jedva krećem. Jedva obuvam i cipele. Dapače, na jednom su mi mjestu i pukle koliko su mi noge otečene. No, zato su mi počele rasti obrve i trepavice. Kaže moja kći da konačno ponovno ličim na ženu.

četvrtak, 10. ožujka 2016.

Sutra mi je zadnje zračenje. Konačno. Nakon što sam večeras čula priču mlade majke koja svaku večer putuje autobusom iz Bjelovara, malo me je, priznajem, bilo sram što sam se ikada požalila da mi je teško. Ima žena koje su na zračenje došle iz drugih gradova i tu morale iznajmiti stan na dva mjeseca što nije ni malo jeftino. Ja sam ipak u Zagrebu, imam auto, djeca su mi već odrasla. Čovjek ni u bolesti ne smije biti neskroman.

petak, 11. ožujka 2016.

Iza mene je gotovo deset mjeseci borbe s rakom. Nije bilo lako. Imala sam uspona i padova, no ni u jednom trenutku nisam htjela odustati. Iako još nisam napravila pretrage, već sada znam: iz ove sam bitke ja izašla kao pobjednica!