Bjelovarčanka Javorka Pangerčić koja je za Nismo same napisala svoju priču o borbi s malignom bolešću https://www.nismosame.com/vase-price/nevidljiva-zena/ svoje je osjećaje pretočila u stihove i fotografije.
Prolazim ulicama moga grada.
Susrećem kolege, susjede i poznanike.
Prolazim pored njih kao duh,
utvara, prikaza ili možda anđeo.
Stavljam osmijeh prepoznavanja na lice,
a susrećem ljude bez mimike
kako nijemo klize pored mene.
Što se to dogodilo? Ja sam živa
i ista duša traži se u pogledu drugih.
Znam da sam na ruletu života
izgubila boje, žetone i bliskost.
Vatrenocrvena postala je astenički bijela,
a rodna voćka puna je jalovih grana.
Gugutanja grlice zamijenilo je graktanje gavrana.
Kako da im obznanim da sam ista?
Znam, znam nosit ću cvijeće u rukama.
Ono će biti moja posjetnica i fotografija.
Pustit ću ružama, frezijama i božurima
da govore umjesto sleđenih usana.
Čekat ću, sve dok mi ne kažu:
Evo dolazi naša Javorka s đurđicama!
