Alexandri je karcinom dijagnosticiran na 33. rođendan. Za sve nas i za svoju trogodišnju kćerkicu, nakon svega što je prošla, ima dva savjeta: Budi sebi na prvom mjestu! I živi život bez straha!

Piše: Aleksandra Domuz Žerić

 

Na prvi UZV pregled dojki, odnosno prvi pregled dojki uopće, potaknula me kvržica, više nalik na brazdu, koju sam desetak dana prije, prilikom tuširanja, napipala na desnoj dojci.

Sedamnaest mjeseci prije toga, rodila sam svoje prvo dijete, svoju Saru. Uživala sam u njezinim koracima, prvim riječima, ne misleći da bi bilo što moglo poremetiti tu sreću.

Nekoliko tjedana prije no što ću napipati kvržicu, s kolegicama na poslu pričala sam o tome kako bismo trebale otići na pregled dojki. Naš je razgovor potaknuo instagram status jedne mlade žene koju sam površno poznavala, a koja je objavila da je njena mama oboljela od karcinoma dojke.  Napisala je i da svaka osma žena oboli od te bolesti. Od tada sam intenzivnije počela razmišljati kako bih trebala otići na pregled. Imala sam 32 godine, na ginekološke preglede sam išla redovito, a kada bih pomislila na pregled dojki, smatrala sam da nema potrebe jer “te neke loše stvari s dojkama mogu se dogoditi tek u 50-im godinama.”

Živjela sam u tom uvjerenju sve do 27. travnja 2017. godine.

 

 

“Danas konačno volim sebe i u potpunosti sam zadovoljna sobom. Volim svoje mane, svoje nesavršenosti, mnogo lakše si opraštam pogreške, što prije uopće nije bio slučaj.”

 

 

Alexandri Domuz Žerić najbolja su terapija njezina kćerkica Sara i priroda / Foto privatna arhiva

 

Kada sam napipala kvržicu, prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je: “Ovo je ostatak zgrušanog mlijeka, zaostalog nakon neuspjelog dojenja, a moguće je i da se radi o hormonalnom poremećaju. Pričekat ću tjedan dana, pa ću otići na pregled bude li kvržica i dalje tu.”

Tjedan je proletio, a kvržica je i dalje bila tu. U mojoj se glavi upalio alarm. Predosjećala sam da možda ipak nije sve u redu. Dan kasnije naručila sam se na pregled. Doktorica je rekla da dođem već sutra.

Bio je 27.  travnja 2017. godine, divan proljetni dan. Ležela sam na stolu za ultrazvuk kod divne liječnice, vrhunske stručnjakinje, specijalizirane za radiologiju dojke. Detaljno me pregledala objašnjavajući mi što sve vidi. Kad je prešla preko mjesta zbog kojeg sam i završila na pregledu, prestala je pričati. Šutjela je i gledala u monitor. Znala sam da nešto nije u redu. Obuzela me jeza.

 

 

Misli su se rojile u glavi:

“Tako to znači izgleda, sada će mi reći da imam još koji mjesec života, žao mi je”, vodila sam monologe, prisjećajući se scena iz filmova.

Doktorica je nakon nekoliko sekundi, koje su se pretvorile u vječnost, rekla: “Alexandra, ne mogu se u potpunosti izjasniti o prirodi tvorevine na desnoj dojci, morate napraviti mamografiju, a potom i core biopsiju kako bismo imali jasnu kliničku sliku. S lijevom dojkom je sve u redu.”

Otkucala je nalaz i rekla da se na mamografiju javim već sutra, a na core biopsiju 3. svibnja 2017. godine.

Kao u transu izašla sam iz ordinacije držeći u ruci papir na kojem je pisalo: na desnoj dojci uočena suspektna tvorevina 11 mm – BIRADS 4. Samo sam čekala da se dokopam interneta i proguglam što znači BIRADS 4. Nazvala sam muža, i ubrzo sam se s njim i kćerkicom našla u jednom restoranu.

Ispričala sam mu o pregledu, tješio me da će sve biti dobro, da mora biti dobro.

Sljedeći sam dan otišla na mamografiju. S užasnim sam nestrpljenjem čekala očitanje nalaza, mantrala sam u sebi da će sve biti u redu, ali neki glas iz tame je govorio: “Ne budi tako sigurna u to.”

Dva dana poslije, nalaz je bio očitan. Nije bio puno jasniji u odnosu na UZV. Na njemu je i dalje pisalo BIRADS 4 (definicija BIRADS 4 glasi: suspektna (sumnjiva) promjena. Potrebna je što brža daljnja citološka ili patohistološka obrada da bi se potvrdila ili isključila sumnja, te da bi se pacijentica što prije operirala – ako se radi o karcinomu dojke).  Poslali su me na core biopsiju.

Došao je 1. maj, praznik koji sam oduvijek jako voljela, a sada sam željela da što brže prođe kako bih mogla uraditi core biopsiju. Zbog dva neradna dana biopsija mi je bila zakazana tek za 3. svibnja.

I dok su za 1. svibnja svi oko mene roštiljali i pekli razne mesne delicije, ja sam taj dan čvrsto odlučila da ću postati vegetarijanac, jer sam guglajući sve i svašta našla kojekakve teorije o utjecaju određene vrste hrane na nastanak karcinoma. Ako već ima “nešto”, razmišljala sam, onda ću poduzeti sve što je potrebno da to “nešto” nestane.

 

 

Konačno je osvanuo 3. svibnja i rano ujutro otišla sam sa suprugom u bolnicu. Međutim, doktorica koja mi je trebala napraviti navedenu pretragu morala je ranije izaći s dežurstva. Obuzela me panika. Strahujući da mi “vrijeme curi”, na bolničkom hodniku, ispred odjela Breast unit, ugledala sam načelnika Odjela, liječnika kojeg sam poznavala iz medija, s obzirom na njegovu posvećenost borbi protiv karcinoma dojke. Zamolila sam ga za razgovor i pregled. Odmah mi je izišao u susret.

Nakon pregleda rekao je:

“Alexandra, imate dvije mogućnosti: jedna je da uradite core biopsiju, pa navedeni nalaz čekate i do mjesec dana, a druga je da se ta tvorevina odmah ukloni, a radi sigurnosti i dio okolnog tkiva. Znači, radit će se poštedna operacija dojke, tzv. lumpektomija. Operacija bi se radila tzv. ex tempore, tj. dok ste vi još pod anestezijom, dio tkiva bi se odmah poslao na patologiju, te bi se u tijeku operacije dobio privremeni patohistološki nalaz.”

“Doktore, ja sam za drugu opciju, i to što prije ako je moguće, ne želim ništa čekati”, brzo sam odlučila.

Operacija je zakazana za  9. svibnja.

Nakon što sam se probudila iz anestezije, doktor mi je rekao da je ex tempore patohistološki nalaz pokazao da se radi o tzv. hiperplaziji. Odahnula sam! Nema karcinoma, a to je najbitnije. Divno!

U bolnici sam ostala četiri dana, rana me svakim danom sve manje boljela.

Tri tjedna nakon operacije stigao je i konačni patohistološki nalaz, u kojem je opet pisalo da tvorba ima karakteristike hiperplazije, da je uklonjen i dio tkiva s karakteristikama masnog tkiva, ali zbog “imunohistokemijskog bojenja” uzorak treba poslati još na kliniku u Sarajevo.

Bio je 19.  lipnja 2017. godine, sedam dana nakon mog 33. rođendana, kada su me nazvali s odjela Breast Unit. Dopunjeni Ph nalaz je gotov, mogu doći po njega.

Ušla sam u ordinaciju. Sa mnom je bila moja šefica. Jedino čega se sjećam riječi su doktora koji mi govori da “to” nije ništa strašno, da je “na vrijeme”, da je visoko hormonski ovisan, da se to u Americi uspješno tretira hormonskim tabletama, da su prognoze dobre… Još nisam bila svjesna da je “to” karcinom. Rekao mi je kako je potrebno, s obzirom na to da je nalaz takav kakav jest, napraviti i operaciju axila odnosno limfnih čvorova.

“Javite se za nekoliko dana da dogovorimo operaciju”, rekao mi je.

Vratila sam se na posao. Iz torbice sam izvadila nalaz. Čitam: invazivni duktalni karcinom.

Tek tada sam postala svjesna o čemu je doktor pričao. O Bože, pa ja imam, tj. imala sam rak!

Počela sam plakati. Kolegice me tješe. Kroz glavu mi prolaze misli o mojoj Sari koja ima nepunu godinu i pol. Crne misli nadvijaju se kao oblak: umrijet ću, neću vidjeti svoje dijete kako odrasta… obuzimao me užas.

Prvi sam put bila u strahu za vlastiti život.

Na nalazu je pisalo da je analiza uklonjenog tkiva napravljena 12. lipnja 2017., točno na moj 33. rođendan.

Kako bih u potpunosti bila sigurna u nalaz iz Sarajeva, uzorak sam jednog vrućeg lipanjskog dana odnijela u Banja Luku. Kroz nekoliko dana dobila sam potvrdu, nalaz je gotovo identičan onom iz klinike u Sarajevu. Dakle, to je to, moram na operaciju axila.

Deset dana kanije, ponovo sam na operacijskom stolu, izvađeno mi je pet limfnih čvorova.

Da živim u nekom drugom naprednijem gradu, ne bih morala prolaziti tu operaciju, jer u bolje opremljenim klinikama u prvi limfni čvor stražar tzv. sentinel ubrizga se određena tekućina, pa ako ona promijeni boju, to je znak za uzbunu.

Ali KB Zenica nema takvu opremu pa su kirurški stol i druga operacija bili neminovni.

Drugu operaciju sam psihički teže podnijela. Kada sam se probudila iz anestezije, doktor mi je rekao da su uklonjeni limfni čvorovi izgledali zdravo i da je gotovo siguran da limfa nije zahvaćena, ali treba pričekati nalaz patologa.

Oporavak je ovaj put tekao znatno sporije. Desna ruka mi je gotovo danima bila onesposobljena, nisam se mogla uspraviti jer me rana veoma boljela.

Najteže od svega mi je palo što svoju Saru nisam mogla, niti smjela uzeti u naručje.

Nakon tri tjedna konačno sam dočekala dan kada je nalaz bio gotov. Limfni čvorovi – negativni! Kakvo olakšanje!

 

 

Ali to nije bio kraj, trebalo je donijeti najbolju odluku o terapiji, jer dijagnoza karcinoma bila je potvrđena, moje mi (mlade) godine nisu išle u prilog, tako da je neki oblik terapije bio neminovan.

Prvo sam otišla na Onkologiju Kantonalne bolnice Zenica. Sjećam se svog prvog susreta s tim odjelom. Dok sam išla prema Odjelu, osvrtala sam se oko sebe u strahu hoću li sresti nekog poznatog. Osjećala sam se stigmatiziranom, obilježenom, u tom sam trenutku željela biti nevidljiva, svima i svakome. Stupivši na Odjel, iznenadila sam se koliko je ustvari ugodno. Očekivala sam neke mračne hodnike sa žmirkavim svjetlima, a dočekao me prostor obojan u vesele boje i izuzetno ljubazno osoblje. Doktor kod kojeg sam došla na razgovor bio je mlad, ali izuzetno informiran o svemu, veoma pristupačan. Njegov je stav bio da zbog faktora Ki – 67, koji je kod moje tumorske tvorevine iznosio 26 posto, trebam proći cikluse kemoterapije, bez obzira na to što je limfa čista. Snuždila sam se. Predložio je četiri ciklusa, svakih 21 dan, sa dva citostatika, što je trebao biti blaži oblik u odnosu na uobičajenu terapiju (šest ciklusa i tri citostatika). Rekao je da će moj slučaj izložiti na konziliju. Idući tjedan dobila sam konzilijarnu odluku koja je bila identična prijedlogu mog liječnika.

Odlučila sam potražiti još jedno, pa zatim još jedno, i na kraju još jedno mišljenje.

Otišla sam u Klinički centar Tuzla, gdje je načelnica Onkologije, pogledavši sve moje nalaze, bila još striktnija no liječnici zeničke Onkologije. Rekla je da moram proći šest ciklusa kemoterapije.

Zbog dva oprečna mišljenja, morala sam, radi vlastitog mira, potražiti i treće. Zakazala sam konzultacije kod poznatog zagrebačkog onkologa i radiologa.

Pogledavši sve moje nalaze, rekao je da s njegovoga gledišta kemoterapija nije neophodna, ali je zračenje prijeko potrebno te da ga je trebalo već započeti.

Iz Zagreba sam se vratila naprosto sluđena. Za koji dan navršavala su se puna tri mjeseca od prve operacije, odnosno istjecalo je razdoblje kada sam već morala započeti bilo kakav oblik terapije.

Dopustila sam si dan luksuza da “ne znam što da mislim”, a potom sam otputovala u Banja Luku kako bih po preporuci zagrebačkog specijalista napravila nalaz scintigrafije skeleta. Budući da se radilo o hitnom nalazu, nisam mogla čekati termin u Zenici.

Nakon obavljenog nalaza, sinulo mi je da stavim točku na svoje dileme pa sam otišla i na Odjel radioterapije UKC Banja Luka, koji je najsuvremeniji radioterapijski odjel u BiH.

Bez puno čekanja, došla sam do načelnika Odjela, koji je pogledavši sve moje nalaze rekao da se  slaže s kolegom iz Zagreba u vezi s kemoterapijom, ali zračenje moram početi pod hitno.

To je bilo to. U redu, idem samo na zračenje, kemoterapiju preskačem. Laknulo mi je, iako ne potpuno, jer duboko u sebi nisam osjetila potpuni mir zbog donesene odluke.

Sutradan, vrativši se rano u Zenicu, otišla sam ravno na Odjel radioterapije kako bih odlučno rekla da ne želim prolaziti kroz kemoterapiju, već odmah moram početi zračenje.

Primila me jedna divna liječnica, pažljivo mi objasnivši sve što sam trebala znati. Rekla mi je da uzmem u obzir svoje godine, faktor Ki 67 (odnosno brzinu dijeljenja ćelija), statističke podatke o invazivnosti karcinoma dojke kod mlađih žena, recidivima, eventualnim udaljenim metastazama, itd…

Nakon razgovora s njom, moja nova, zadnja i konačna odluka bila je: idem na kemoterapiju, a potom na radioterapiju. Konačno sam odahnula. Osjetila sam mir.

Malo sam se pribojavala kako će to primiti moj suprug, mama i tata. Znala sam što tako zastrašujuća riječ uistinu predstavlja.

 

 

Prva kemoterapija bila je zakazana za 8. kolovoza 2017. godine i trajala je oko sat i pol. Na Odjel sam došla u ranim jutarnjim satima, potpuno sama. Nisam htjela da me prati bilo tko od obitelji. Nisam željela sažaljive poglede upućene mom suprugu, mami ili tati, a s obzirom na to da sam bila među najmlađim pacijentima. Našminkana, s frizurom, nakitom, u divnoj haljini i sandalama. Slike napaćenih ljudi s blijedo-žutom bojom kože lica koje sam stvorila u svojoj glavi uvijek kad bih pomislila na kemoterapiju, bacale su me u depresiju, te sam se zaklela samoj sebi da ću se uvijek kad budem išla na terapije truditi da izgledam najbolje što mogu.

Naoružala sam se knjigom, slušalicama i jednostavno se isključila iz razgovora s ostalim “supatnicima”. Svi su bili dosta stariji od mene.      

Na početku sam osjetila blago peckanje po čitavom tijelu, a to je bilo zbog injekcije kortikosteroida, koja se daje kako bi se citostatici lakše podnijeli. Nakon toga, u moj krvotok je počela kapati bezbojna tekućina, potom i tekućina hrđavo-crvene boje.

Zamišljala sam da ona pomaže mojim stanicama da otjeraju loše stanice ako je bilo koja iz nekog razloga ostala, te kako je ta tekućina ustvari moj saveznik.

Sat i pol je prošlo, stigla sam kući. Mama je gledala u mene kao u neko čudo. Očekivala je, valjda, da će odmah sad nastupiti sve popratne pojave o kojima je čitala.

Ali ne, ja sam se super osjećala. Sa suprugom i kćerkicom otišla sam u šetnju i mislila u sebi. O.K., prva runda je gotova, brojimo još tri.

Međutim, sutradan su se pojavile prve neželjene reakcije: mučnina, kombinacija osjećaja bezvoljnosti,  apatije i ravnodušnosti, osjećala sam gađenje prema bilo kakvoj vrsti hrane, što me dovodilo do očaja. Znala sam da će od citostatika moje krvne stanice početi opadati.

Od trenutka kad sam saznala da imam nešto suspektno u sebi, promijenila sam način prehrane. U potpunosti sam izbacila kavu, šećere, meso i mliječne proizvode. Odlučila sam prijeći na makrobiotiku. I takav mi je koncept prehrane savršeno odgovarao, sve dok nije došao taj drugi dan nakon kemoterapije, kada mi je i sama pomisao na salatu od kupusa, rajčice, slanutka i sve ostalo što sam jela, odlučivši hraniti se zdravo, izazivalo osjećaj gađenja. Jedino što sam mogla jesti bile su kifle sa sirnim namazom.

Najbolji savjet vezan uz prehranu dobila sam od drage divne Medihe, a on je glasio: “Jedi što god možeš! Ako ti se jede pizza, jedi. Ako ti se jede pita, jedi. Imat ćeš vremena nakon kemoterapije razmišljati o zdravoj prehrani. Jer, ako kemoterapija uništava sve ono loše, a i većinom dobro, uništit će i to što ti je na listi nepoželjne hrane.

Nakon toga se nisam previše opterećivala hranom, bilo mi je bitno samo da mi krvna slika ostane u kakvoj-takvoj normali. A održavala sam je svim i svačim: uljem crnog kima, raznim vrstama meda, beta-glukanom, bijelim lukom, sokovima od cikle i mrkve, pivskim kvascem, zeolitom, kurkumom, đumbirom, aronijom, šetnjama na nadmorskim visinama iznad 900 metara i još svačim nečim.

Dvanaesti dan nakon prve kemoterapije počela mi je opadati kosa. Tjeme me počelo užasno svrbjeti, Sara me u igri povukla za kosu i u ručici joj je ostao gotovo čitav pramen. Dan poslije, suprug me ošišao na nulu, jer bolje se odmah dostojanstveno riješiti kose nego gledati kako kosa iz dana u dan nestaje.

Stavila sam ružičasto-ljubičasti turban na glavu, našminkala se i objavila fotku na Facebooku pod parolom: “Kemoterapijom protiv peruti i skupih frizerskih tretmana”, našalivši se u stilu Dežulovića, čiju sam priču “Humorom protiv tumora” pročitala mnogo prije.

Sve moje prijateljice u glas su se složile da im uopće ne izgledam kao netko tko prolazi sve to, nego kao neka feministkinja, vođa kakvog pokreta 🙂

Woow, to su bile super ohrabrujuće riječi!

Naredne kemoterapije teže sam podnosila. Citostatici su počeli djelovali na cjelokupni organizam. Za vrijeme kemoterapije, vrijeme bih kratila čitajući, slušajući muziku, a ponekad i razgovarajući s drugim pacijentima. Na odjelu Onkologije upoznala sam divne ljude, predane i požrtvovne medicinske radnike.

Bila sam zahvalna što je ljeto i što vrijeme između terapija mogu provoditi u prirodi, na vikendici ili na planini Vlašić. Sam pogled na zelenilo, beskrajno plavo nebo, udisanje okrepljujućeg zraka, nisu ostavljali previše prostora za depresivne misli.

Ali, ipak, koliko god se trudila misliti pozitivno, teške misli bi se poput olovnog oblaka nadvile nada mnom. Pitala sam se zašto, zbog čega meni, kako mi se to moglo dogoditi kad nemam apsolutno nikakvu obiteljsku anamnezu, nisam pušila, hranila sam se umjereno i zdravo, svaki slobodni trenutak provodila sam u prirodi, planinarila sam i bila u izvrsnoj fizičkoj kondiciji. Zbog svih tih misli i unutrašnjih monologa, potražila sam pomoć psihologa te sam se nakon toga osjećala poprilično rasterećeno.

Pred posljednju kemoterapiju, zbog oslabljene krvne slike, dobila sam užasnu trbušnu virozu, toliko jaku da sam u nekim trenucima mislila da ću umrijeti. Moj onkolog je odlučio prolongirati terapiju nekoliko dana pa sam posljednju primila 12. listopada 2017. godine.

Odahnula sam. Najgore je prošlo.

Mjesec dana nakon završetka kemoterapije, uslijedila je radioterapija. Prethodno sam bila isprepadana pričama o opeklinama i drugim neželjenim reakcijama onih koji su to već prošli, ali ja sam, srećom ili zbog toga što sam se uistinu pridržavala svih uputa liječnika, prošla kroz čitav proces bez ijedne jedine opekline, samo s blagim crvenilom dijela ozračene površine kože.

Najteže od svega bilo mi je otići u bolnicu, na Odjel radioterapije, i čekati da dođem na red, leći na stol u prostoriji za radioterapiju i brojati dok aparat ne završi svoje obrtaje. I tako svaki dan, ukupno 28 dana. Ležeći na stolu dok je aparat obavljao svoje, razmišljala sam o svemu divnom što me čeka: o novim putovanjima, o povratku aktivnom planinarenju, o nadolazećem drugom rođendanu moje Sare, zamišljala sam njeno diplomiranje i vjenčanje u nekoj daljoj budućnosti, vizualizirala sam svaki detalj. Nadalje, razmišljala sam o svojoj snazi i hrabrosti, o snazi svojih roditelja, o svom divnom i brižljivom suprugu, o bezuvjetnoj podršci mog brata, o brizi i pažnji svoje jedine tete i  mojih divnih prijateljica i prijatelja. Svašta je stalo u te nepune dvije minute, koliko je bilo potrebno da aparat ozrači područje ostatka dojke i aksila.

nismo same

Dana 20. prosinca 2017. godine okončalo se i to poglavlje u mom životu.

Kako bih proslavila, otputovala sam s prijateljicama u Graz.

Bez obzira na sve agresivne tretmane koje sam prošla, šetajući Grazom sam lepršala! Osjećala sam se neizmjerno sretnom.

Posljednjeg dana 2017. godine skinula sam turban. Jako mi se sviđala moja nova kosa.

U siječnju 2018. vratila sam se na posao, a odmah potom počela trenirati zumbu i aktivno planinariti.

Na ono što sam prošla pomalo me podsjete tromjesečne kontrole. Dva puta dnevno pijem Tamoksifen, a jednom mjesečno primim injekcije koje sprječavaju pojavu menstruacije. Posljedice te terapije su prijevremena menopauza i početak osteopenije.

Kako god, danas, gotovo dvije godine poslije, živim jedan sretan, ispunjen i aktivan život. Zumba, reiki, planinarenje su mi uvelike pomogli da otpustim teške i depresivne misli koje prate gotovo svaku osobu koja se liječila od karcinoma: strah da će se vratiti, strah da će oboljeti netko od obitelji, strah da će se vratiti u gorem obliku. Te su misli teške poput olova.

Odlučila sam živjeti punim plućima, bez straha. Jer, strah je naš najveći neprijatelj. Strah hrani stanice karcinoma. Strah od neuspjeha, strah od budućnosti, strah od prihvaćanja sebe onakvih kakvi jesmo… Živimo živote prožete ogromnim brojem strahova. Danas konačno volim sebe i u potpunosti sam zadovoljna sobom. Volim svoje mane, svoje nesavršenosti, mnogo lakše si opraštam pogreške, što prije uopće nije bio slučaj. Svima bih sve mnogo lakše i brže oprostila nego sebi. Za svakog bih imala opravdanje, ali ne i za sebe. Naizgled, uvijek sretna i nasmijana, zapravo sam živjela život ispunjen strahovima od mnogočega, a najčešće sam strahovala od toga što će mi donijeti budućnost.

Iskustvo koje sam prošla učinilo me itekako jačom i snažnijom.

Prestala sam se baviti mišlju zašto baš ja. Jer, spoznala sam odgovor:

Kombinacija hormonskih pilula (kontraceptiva), užasna frustracija zbog neuspješnog dojenja, nedovoljno ljubavi prema sebi te život prožet raznim strahovima rezultirali su mutacijom ćelija u karcinom.

Podvrgnula sam se genetskom testiranju BRCA 1 BRCA 2: svojoj Sari ne ostavljam u naslijeđe genetsku mutaciju.

Ostavljam joj dva savjeta od životne važnosti:

  1. Budi sebi na prvom mjestu!
  2. Živi život bez straha!

 

nismo same