“Živim u sasvim maloj kućici, ali njezini prozori gledaju na vrlo veliki svijet.”
Konfucije
Život je svakakav, samo ne jednostavan, i čini ga pregršt kockica različitih veličina i boja.
Ovo je priča o jednom takvom mozaiku, satkanom od suza i smijeha, kada snagom volje ipak odlučujemo ići svijetlim stazama, čak i onda kad nam je najteže.
“Imala sam teško djetinjstvo. Ili sretno. Tako otac kaže. Majka je bila psihički bolesna. Kao djevojčica ja sam joj davala tablete, neke okrugle i žute, jer je samo meni vjerovala, i jer je tata rekao da je tako najbolje. I naglašavao mi da dobro pratim da li ih je popila.
Također, bila sam zadužena za skrivanje alkohola kako ga mama ne bi pronašla. To je bilo ključno.
Tako je slatko pila alkohol da sam mislila da je to sigurno neko fino i zdravo piće, uvijek je imala široki osmijeh na licu.
Voljela sam je.
Bila je uvijek našminkana i okićena nakitom.
Čeznula je za drugačijim životom, ali sam se s njom mogla dobro zabaviti.
Dok joj nisam digla živac pa me udarila nasred lica… I sad vidim kapljice krvi iz svog nosa po novom parketu.
Nikad nisam saznala zašto me otac zadužio za brigu o njoj i je li shvaćao da sam samo dijete.
I zašto me nije zaštitio…
Školu nisam osobito voljela. Odradila bih ono što sam morala, iako sam uvijek imala vrlo dobar ili odličan uspjeh.
I po kriterijima društva daleko sam dogurala u svojoj karijeri.
Prvi najteži gubitak doživjela sam u dobi od deset godina, kada je stric preminuo od raka pluća.
Onog trenutka kada je zazvonio telefon, i kad je otac rekao: ‘U redu, hvala što ste javili’, znala sam da moj stric više nije s nama.
Sjećam se našeg zadnjeg oproštaja. Imao je žutu košulju i sivo odijelo.
I osmijeh.
I nakon toliko godina, jednako mi snažno nedostaje.
Nije li čudno što nikad ne znate kad ćete nekog posljednji put vidjeti?
U životu sam voljela nekoliko puta.
Svaki put mi je ljubav bila uzvraćena, ali bila sam nesretna.
Birala sam muškarce koje je trebalo ‘popraviti’.
I uvijek sam patila. I plakala.
Najviše me dotukla nedostupnost nekog koga gledaš pred sobom kako živi i kako stari… a ti nisi dio tog života.
Tad shvatiš što znači riječ praznina, jer imaš rupu na srcu kao da ju je netko kažiprstom probušio.
Nisam se udala, ali imam divnu kćer koju pratim u odrastanju.
Život mi je dao i rak limfnih čvorova.
Čisto da me podsjeti da nitko nije besmrtan i da ću i ja, kad-tad, u vječna lovišta.
Kosa je bilo moj ponos.
Onda sam počela oslikavati marame i stavljati svoju umjetnost na glavu.
Ali ipak… nakon svega…
Sjećam se djedove ljuljačke u vrtu između dva drveta. Satima bih se na njoj ljuljala i pjevala.
Sjećam se i mirisa pokošene trave, nježne topline jutarnjeg sunca, dječje igre po livadama, slobode.
Ali i noćnih izlazaka, kad smo tek maštali kakva će nam biti budućnost i molili roditelje da ostanemo ‘samo sat vremena duže’.
Sjećam se i prvog pravog poljupca. Da, bilo je otrcano, i zvijezde i mjesečina, klecava koljena, bestežinsko stanje, vrijeme koje stalo, a opet je prokleto brzo prolazilo…
Sjećam se ponosa kada u ruke primiš diplomu, dok ti plješću ponosna obitelj i rodbina diskretno brišući suze radosnice.
Sjećam se osjećaja dok gledaš svoje dijete kako spava, pa ga još malo pokriješ jer je prohladno u zimskoj noći.
Sjećam se kad mi je nalaz bio negativan, a to je zapravo dobra vijest, jer još nije red na tebe da odeš na put bez povratka.
Dok plivaš kroz toplo more, a val te obzirno miruje.
Prijatelja koji te sluša.
Ritma glazbe.
Veselja psa koji izbezumljeno skače čim te ugleda.
Sestre kojoj se raduješ svaki put kad je zagrliš.
Svježeg zraka kad rano ustaneš i novog rađanja.
Da, boli te, još te boli.
I još zaplačeš.
Vidim da si ponekad i tužna.
Čovjeku se u životu dogodi uvijek nešto novo.
Novi izazov, strah, tuga, bijes; pitaš se dokad?
Život je to, lijepa moja, a ako živjeti nećeš, što ćeš?
Hoćeš li odustati?
Imaš samo jednu šansu.
Ovdje.
S ovim imenom i prezimenom.
Po ovoj zemlji… dok hodaš…
Pa onda hodaj!
Hodaj, vučice, i digni glavu, tako da ti oči sjaje u dodiru sa suncem.
Sebi to duguješ.“
