“Ponekad najsiromašniji čovjek ostavlja svojoj djeci najbogatije nasljedstvo.”
Ruth. E. Renkel
Kad su joj tek dijagnosticirali rak dojke, bili smo u šoku i nesvjesni što se događa. Moja majka je uvijek bila jaka žena i odlučivala je o svemu unutar obitelji. Mudra. Jaka. Racionalna. Odgojila je djecu, radila u tvornici, čuvala unuke. Tjerala je i nas na rad govoreći nam da moramo biti samostalne, nas četiri sestre. A sve smo oduvijek bile različite. Nije nas htjela slušati kad smo jadikovale.
„Ne kukaj, radije mi reci kako ti mogu pomoći“, bila je njezina slavna rečenica.
Meni, kao najmlađoj sestri, to je najteže padalo jer sam često imala potrebu izjadati se zbog nezahvalnog radnog mjesta, supruga koji je često izbivao, sina koji je rođen s poteškoćama u razvoju…
Otac je nekako bio u pozadini, uvijek tu za nas, ali tiho, dostojanstveno, nadasve poštujući majku.
Kemoterapije su bile prve koje su pokazale njezinu slabost.
Vidjeli smo da joj je teško, ali nije se žalila.
Najteže je podnosila gubitak kose.
Ne toliko iz krhkosti, koliko iz sujete.
Možda grubo zvučim, ali moja majka je jako vodila računa o svom izgledu i cijeli je život nosila kosu u visokoj punđi što je kod drugih izazivalo strahopoštovanje.
Liječenje ju je promijenilo. Postala je nekako mekša, tiša, plačljiva.
Nabavili smo joj malog psića da joj odvrati misli i natjera je na kretanje.
Prvo je bila u otporu, no onda se vezala uz to malo biće.
Prolazile su godine i mnogobrojne kontrole, mama je bila dobro. A čovjek se na dobro brzo navikne.
Zato nas je iznenadila vijest koju nitko ne želi čuti: rak se vratio.
Ovaj put je sve išlo teže. Sporije. Mučnije. Do nas se došuljala i nova riječ. Metastaze.
Majka je bivala sve slabija, mršavija, imala je jake bolove. To mi je bilo najteže. Gledati njezinu bol koja se vidjela na licu.
Gledati njeno tanko tijelo u pelenama kako se savija.
Jedan dan je samo rekla da je pustimo na miru i sakrila se ispod pokrivača.
Sljedeću noć moja majka je zaspala. U polusnu, ošamućena od lijekova i boli, pokraj svoga čovjeka, držeći ga za ruku.
Na sprovodu mi je bilo najgore gledati oca kako plače. Više ništa o tome ne mogu reći.
U meni je ostala šupljina. Praznina je prejednostavna riječ. Kao da mi je netko izbušio dio utrobe.
Nedostaje mi. Poželim je nazvati pa se sjetim da je više nema. Hoću joj ispričati nove vijesti, dobre, loše…, a ne mogu doprijeti do nje.
Stan je još pun njezinih stvari. Nemam se snage suočiti s tim. Znam da je i to dio rastanka koji svi moramo odraditi.
I da, te godine kada je otišla, cvijeće u njezinom vrtu procvjetalo je kao nikada do tad. Žao mi je što ona to nije mogla vidjeti. A možda je i vidjela? Možda baš ona ima nešto s tim?
Do smrti roditelja ne znamo za život bez njih. I na neki način narušava se uloga djeteta u nama.
Vidimo njihovu patnju i slabost te shvaćamo da gubimo neki imaginarni štit, da su i oni samo ljudi i da nisu vječni.
Nikada nije dovoljno kasno da izgubimo roditelje.
Ma koliko godina imali.
I na samu pomisao na gubitak roditelja kod mnogih se osoba javlja učestao strah, iako ne želi svatko javno govoriti o tome.
Zato ih cijenite dok su uz vas, a poslije njegujte uspomene na njih. Shvatit ćete, naročito kada odu, koliko su vam važni obitelj i pravi prijatelji. Jer će vam trebati.
Dajte si vremena za tugu. To što je gubitak roditelja dio života, ne znači da nije neizmjerno teško.
I svi imamo samo jednog oca. I jednu majku.
Ako primijetite da vrijeme prolazi, a vama nije lakše, skupite hrabrost i potražite pomoć. Uvijek može biti bolje i može biti manje nepodnošljivo.
Bolje za vas i vaš život koji se nastavlja. Pustite ga da ide dalje.
