Kako život teče, događa nam se niz situacija, a svaka od njih nas iznova oblikuje. Sa svakom dobijemo neki novi sloj, novi cvijet, novu brazdu.
Ponekad nas upravo one teške situacije u konačnici transformiraju u bolju osobu.
Prvenstveno bolju prema samoj sebi. To je ono primarno i najvažnije.
A onda i u bolju osobu prema drugima.
Maligna bolest nas u početku izbacuje iz tračnica, tjera nas na nove puteve, nove smjerove i skretanja, prisiljeni smo mijenjati čitavu dinamiku svakodnevice. A sve što smo do tada poznavali mijenja svoje boje i poglede.
Rak je svojevrsno drugo stanje. Teško, šokantno, neizvjesno, testira naše snage, a posebno naše slabosti na kojima moramo poraditi. Jer, to je borba za život. Bez cjenkanja, pregovora, zavaravanja.
S tijelom nema nagodbe, nema linije manjeg otpora. S tijelom moraš iskreno.
Kad obolimo, često nemamo vremena niti razmišljati što se događa jer moramo odmah djelovati.
Ali svakog stigne bol. Kad tad. Prije ili kasnije. Bol koju moramo proraditi. Bol uslijed žalovanja. Žalovanja za gubitkom zdravlja.
Moramo proći kroz negaciju, tugu, ljutnju… sve do prihvaćanja koje je jedini poželjan psihološki ishod.
Dok liječenje traje, prolazite kroz razne osobne i obiteljske turbulencije, tjelesne promjene, nemoć, neizvjesnost.
Svatko se sa boli nosi na svoj način. I onda se pojavi i jedan od tih strahova o kojima niste stigli razmišljati.
Što dalje?
Što ako se bolest vrati?
Hoću li uopće imati snage za dalje?
Hoće li me moj partner i dalje voljeti?
Zaslužujem li uopće nakon bolesti biti voljena?
Hoću li imati snage za novu ljubav?
Hoću li imati šanse?
Hoćete.
Ali samo ako budete voljeli sebe.
Ljubav prema sebi je oduvijek bila vrlo privlačna drugim ljudima i otvarala je mnoga nova vrata.
Ljubav i karizma. One su iznad tjelesnog i zemaljskog.
Na putu do njih imate dva najveća neprijatelja.
Zovu se gorčina i samosažaljenje.
Oprostite, otpustite, otklonite sve dotrajalo, trulo, pokvareno.
Više niste isti. I ne morate biti.
Nitko nije ista osoba niti u odnosu na dan ranije, a kamoli nakon iskustva kakvo donosi maligna bolest.
Svaki dan našeg života je nova ispisana stranica. A ta knjiga nije gotova dok god smo živi.
Bojite se?
Prihvatite strah.
Strah je normalna reakcija na bolest. Nenormalno bi bilo da vam je svejedno.
Naravno, nisu sve normalne reakcije ugodne. Ali, to im i nije cilj.
Strah treba iskoristiti u rješavanju onoga što nas muči. Treba mu pružiti ruku, a ne bježati od njega, nego doslovno ići kroz sve njegove pore.
I o njemu govoriti. I stotinu puta. Dok ne dosadite samoj sebi. Dok vam strah ne postane dosadan.
Ne možete sve obavljati kao prije?
A zašto biste morali? Gdje to piše?
Ne natječite se s osobom kakva ste bili prije jer tu bitku nikada nećete dobiti.
Vi morate izgraditi novu sebe.
I opet.
I još jednom.
Gubite toleranciju na određene ljude i situacije?
Odlično.
Teška životna iskustva dobar su filter da otpustimo negativne ljude i okolnosti. Idealna prilika.
Možda bez bolesti to ne biste niti imali snage učiniti.
To znači da ste jači.
Ako imate teškoće po putu, ne sramite se potražiti stručnu psihološku pomoć. Ne morate sve sami.
Pustite druge da vam pomognu. Kako biste vi mogli pomoći sami sebi.
Ali, zapamtite, možete i smijete drugačije.
Mazite se, ugađajte si.
Na listi prioriteta budite na ‘obaveznom’ dijelu popisa, a ne na onom ‘ovo ću ako mi ostane vremena’.
Jer to vrijeme nikada neće doći samo od sebe.
Sada je vrijeme da činite ono što do sada niste, da vidite gdje ste griješili, što ste krivo radili, gdje ste se trošili.
Mudriji ste i iskoristite tu mudrost.
Sve što biste savjetovali drugima da su na vašemu mjestu, to dopustite samoj sebi.
Baš kao što je Oscar Wilde rekao: “Voljeti sebe, početak je cjeloživotne ljubavne veze.”
Tekst je prenesen iz Priručnika za poboljšanje kvalitete života nakon dijagnoze “Oboljela sam od raka. Što dalje?”. Priručnik je dostupan i online na stranici EU projekta koji udruga Nismo same provodi pod nazivom “Nisi sama – educiraj se uz zdravu kavu s nama”.
