Tko je bez grijeha, nek baci kamen prvi….
“Čovjek nema krivnje. Postoje uzroci ali ne i krivnja. Možda je jedina krivnja, ako postoji, ne željeti mijenjati se, ne željeti živjeti. Osjećaj krivnje zavisi od toga kako se živi prošlost. Ono što je učinjeno i što se nije trebalo napraviti, vrzma se po glavi sve dotle dok ne paralizira sadašnji život ili ga uvelike ometa. Čineći tako ni ne opaža se da se troši vlastita egzistencija, a životna je energija prikovana na prošlost, katkada sve dok nije dovoljna za življenje sadašnjosti. Na prošlost se vraća samo zato da se više u budućnosti ne ponove učinjene pogreške. Teško nama ako ne bismo razmišljali o prošlosti. Jedna je stvar podsjećati se da se ponovno ne pogriješi, a druga je stvar ostati prikovan uz prošlost s osjećajem krivnje. Na duže je staze osjećaj krivnje samouništavajući. On je definitivno protiv života.”
Zlatko Sudac
Pogriješila sam.
I što sad!?
Život nas konstantno tjera na neke odluke.
Za određene imamo vremena dobro promisliti, dok za druge trebamo odlučiti na licu mjestu.
Kažu, lako je biti pobjednik nakon bitke.
Još je lakše drugome suditi.
Ali, zaista, ponekad, kako donijeti pravu odluku?
I ne kriviti sebe?
I onda se grizeš iznutra najoštrijim zubima.
Razmišljaš jesi li mogla drugačije.
Pa se kažnjavaš.
Ne spavaš. Ili spavaš previše.
Ne jedeš. Ili samo jedeš.
Suludo radiš Ili ne izlaziš iz kreveta.
Ne živiš.
Bližnjima se ispričavaš.
Ali, sebi oprostiti ne možeš.
A biti ljut na sebe je najgora moguća kazna.
Jer, dok traje kazna, nema promjene.
Budi promjena u svome svijetu.
Mijenjaj ono što možeš.
Učini nešto dobro.
Sebi.
Drugima.
Da, promijeni ono što možeš i gdje možeš.
Ne diraj u kamen koji se mijenjati ne može.
Pusti ga.
Svi griješimo.
Nauči… oprostiti sebi.
Kao što učiš praštati drugima.
Znam, sad shvaćaš da je to najteže.
Jer sa svojom krivnjom živimo mi sami.
Ustajemo i liježemo.
Sanjamo je.
Fokusirajte se na svoje osjećaje, prepoznajte ih i prihvatite.
Jasno i glasno priznajte svoje pogreške i borite se da ih otpustite dok učite nešto od njih.
Kad ste iskreni prema sebi, lakše ćete se osloboditi određenih tereta.
Uz stalno ponavljanje naučenih novih lekcija i prihvaćanje posljedica svojih grešaka.
Podsjetite se da ste u danom trenutku učinili najbolje što ste mogli, ma koliko to teško bilo.
Dozvolite si da nekad stanete i napravite odmak od svega.
Vizualizirajte ono što vas muči i zamislite da odlazi daleko od vas.
Dok ne budete spremni krenuti dalje.
Vodite razgovor sa sobom, osobito s kritičnim dijelovima sebe.
Neki terapeuti predlažu da zapisujete upravo taj razgovor kritičnog i podržavajućeg ‘Ja’ kako biste lakše otkrili što si najčešće govorite kad sami sebe osuđujete i osluhnete iz kojeg dijela vas to ide.
Napišite svoje kvalitete, izvore snage i vještinu.
To pomaže samopouzdanju.
Utišajte negativne misli i poruke koje dolaze iz vas.
Raščistite sa sobom što želite.
Ako ste nekog povrijedili, mora vam biti jasno želite li razgovarati s tom osobom. Ispričati joj se. Pomiriti se.
Dajte savjet sami sebi.
Pitajte se što bi u istoj situaciji savjetovali drugima.
Razgovarajte s bliskim osobama.
Naučite kad je vrijeme za stati.
Ne možete se kažnjavati vječno i prestati živjeti.
Prihvatite da su neke stvari možda i nepopravljive, ali ispunite se u sebi i drugima novim dobrim djelima.
Prekinite destruktivan glas u sebi!
Pokažite dobrotu i suosjećanje.
A za to morate smatrati da ste vrijedni oprosta.
Ako ne vidite napredak, obratite se psihijatru ili psihologu i radite na sebi!
