Sve priče objavljene na stranici Nismo same, koliko god tema bila ružna, pune su nade, hrabrosti i vedrine.
Kada prolazite kroz isto razdoblje, toliko pozitive na jednom mjestu doslovno – liječi!
Meni je rak dojke dijagnosticiran prošle godine u srpnju. Bio je to nezamisliv šok, bilo me je strah, bila sam tužna, i onda još malo šoka i nevjerice. 

Kada bih bližnjima govorila o tome što se događa, kao da riječi nisu bile moje, nisam bila svjesna da ih izgovaram i zvučale su toliko nestvarno da se nisam mogla povezati s njima.
Vrijeme prilagodbe ipak nije dugo trajalo. Znala sam da ne mogu promijeniti trenutnu situaciju ma što god napravila. Znala sam da kreće borba, a cilj mi je bio minimalno dozvoliti raku da uđe u moj život i da ga mijenja.
Neke su promjene bile neizbježne. Neke su uslijedile odmah, a na neke je trebalo čekati.
Prošlo je manje od tjedan dana i krenula sam na kemoterapije. Cijela me je situacija, najblaže rečeno, plašila, ali samo dok nije počelo liječenje.
Dobro se sjećam kako sam se osjećala kada sam ušetala na onkologiju po svoju prvu kemoterapiju. Uz mene je bila moja sestra koja me uvijek spašavala. Na žalost, nije se smjela dugo zadržati u bolnici jer je već vladala epidemija i pratnja nije smjela na odjel.
Kad sam ostala sama, osjećala sam se kao bačena u neki novi, potpuno nepoznat svijet za koji sam znala da mi se neće sviđati, no nisam mogla iz njega. Kemoterapiju sam primala  nekoliko sati. Čitavo vrijeme trudila sam se ne pustiti suzu, ali nije mi uspjelo. Ostatak vremena sam prespavala.

 

Očito sam trebala osjetiti kako izgleda kad primaš kemoterapiju. Već sljedeći tjedan došla sam dobre volje, s knjigom u ruci (znala sam da primanje kemoterapije traje tri, četiri sata) i spremna za priču i druženje. Tako je bilo do samoga kraja. Na kemoterapije bih uvijek dolazila vesela, a nakon što sam primila posljednju, 16. kemoterapiju, znala sam da će mi nedostajati tjedna druženja na onkologiji.
Isto je bilo s kosom. Nikako nisam mogla prihvatiti činjenicu da ću postati ćelava.
U znak podrške, moje dvije sestre i mama ošišale su se na kratko. Nakon te njihove geste, bilo mi je puno lakše skratiti kosu. No, već sljedeći tjedan, kad mi je glava već bila ‘na rupe’, a kosa nemilice opadala (ne bih izdržala ni manji propuh), zajedno su me obrijale.
Moja ćelava glava uskoro mi je postala zanimljiva, a vezanje marame postalo mi je hobi.
Moram reći da mi je iste te marame na početku bilo teško i dotaknuti, nisam ih mogla ni prisloniti uz glavu, a kamoli omotati oko nje. Na taj bih se prizor svaki put doslovce – raspala.
Pišem svoju priču za žene koje prolaze kroz isto razdoblje ili ih ono tek čeka.
Želim im poručiti da ništa nije tako strašno kako izgleda ‘na prvu’. Sve ono što ne možemo promijeniti, treba prihvatiti i tražiti najbolje u tome.
Moj je savjet: okružite se dobrim ljudima i dobrom energijom. Nema toga što tada može poći po zlu. Upravo zbog takvog stava, godina koja je na izmaku donijela mi je i bezbroj divnih trenutaka koji su se samo nizali i još se nižu, iz dana u dan. 

Iako je period liječenja još u tijeku, najbitnije mi je da me ništa ne boli. Da nema reza i papira na kojima piše što mi je, vjerujem da bih i sama često zaboravila!