Ožujak, sunce grije kao da slavi sa mnom… Šesnaest kemoterapija, jedna operacija, 33 zračenja, sedam injekcija Reselinga, nebrojeno Nivestina. Već je prošla godina… Eh, da mi je netko rekao da ću se pretvoriti u liječnika, nasmijala bih mu se! Prije bolesti za mene je liječnik postajao samo kad sam se rodila i kad sam sama rodila. Sada, godinu dana nakon oluje mog života, vladam pojmovima kao da sam cijeli život posvetila medicini. A tek da mi je netko rekao kako će kuća biti razbacana, podovi prljavi, a ja ću izaći van, u šetnju, na zrak, e tome bih rekla da je poludio!

Je li to meni rak donio i nešto dobro? Oni koji nikad nisu imali rak rekli bi da sam poludjela. No vjerujem da će se oni koji su preboljeli rak složiti sa mnom kad kažem da rak ne donosi samo zlo. Čovjek promijeni način života, više cijeni sitnice, ne opterećuje se glupostima, shvati tko su mu prave osobe u životu i za koga se vrijedi boriti da zauvijek ostane tu. Koliko sam samo kvalitetnih ljudi upoznala, započela prijateljstva koja su jača i čvršća od nekih koja sam vukla godinama i stalno nalazila izlike. Ja sam se promijenila i volim novu sebe. Ovo je moja priča.

Srpanj 2020. Napipala sam kvržicu koja me boljela. „Ma nije to ništa, rak ne boli“, većinom su komentirali svi ljudi kojima sam rekla. Oh, kako su samo pogriješili. Čovjek nekako zna da nešto nije u redu. Ni u jednom trenutku nisam ni pomislila da je sve u redu. Dolazim na ultrazvuk dojke. Liječnica me nakon pregleda uvjerila da to nije ništa strašno – običan fibrodenom koji me ne može boljeti i ne vjeruje da me boli. Smatram da nekim liječnicima treba oduzeti licencu. Na sreću, upoznala sam samo troje takvih u tom ludom razdoblju. Moja liječnica obiteljske medicine odmah je rekla da se ne slaže s nalazom i da me želi poslati kirurgu. Nikad joj neću moći dovoljno zahvaliti na tomu! Jednostavno rečeno, ona mi je spasila život!

Srećom, do grudnog kirurga došla sam vrlo brzo i tu sve počinje. Biopsija dojke, ultrazvuk aksile, punkcija aksile, mamografija, MR, odluka multidisciplinarnog tima – sve je trajalo manje od mjesec dana. Srećom, kroz život prolazim kao vojnik i dijagnoza me nije previše uzdrmala, psihički. To mi je bio samo još jedan zadatak koji moram ispuniti – ozdraviti.

Ali pojavljuje se prvi problem. Kirurg je, kao i ja, prvo htio operaciju – mislila sam da rak nema što raditi u mom tijelu i da mora što prije van. Tim i onkolozi bili su za neoadjuvantno liječenje. Odlučujem otići u Zagreb i tražiti drugo mišljenje. U cijeloj toj zbrci i panici javila sam se riječkoj udruzi čije ime ne želim spominjati, ali dovoljno je reći da do dana današnjeg nisam dobila odgovor. Na sreću, dobila sam preporuke za dvije zagrebačke udruge koje su mi u svemu ovome bile spas. Udruga Sve za nju i predivna Ljiljana, moja spasiteljica, i sve druge predivne gospođe koje tamo rade (Goga, Maja…) te Ivana Kalogjera iz udruge Nismo same (vjerujem da su i druge predivne, ali nisam ih imala priliku upoznati). Tim ženama koje daju svoj život, svoje vrijeme, da bi nama olakšale život, treba dignuti spomenik. Nisam imala potrebu koristiti se uslugama udruge Nismo same, ali Ivana mi je dokazala da nisam sama, stvarno nismo same. Spojila me s toliko mladih žena s istom sudbinom i bilo je lakše, puno lakše znati da nisam sama.

Dakle, stižem u Zagreb, imam dogovoren termin kod kirurga. Kirurg se slaže s mišljenjem kirurga iz Rijeke, kao i s mojim – prvo operacija. Odluka je pala. Javljam Ljiljani, vidim da nije oduševljena mojom odlukom. Pita me bi li mi bio problem poslušati i zagrebačkog onkologa. Nije problem, tu sam… Ime liječnice ne bih spominjala, ali ako je ikad postojao trenutak kad sam htjela odustati od svega, bilo je to nakon razgovora s njom.

Ovim putem želim nešto poručiti liječnicima: sve je u glavi, to je više od pola ozdravljenja, i ako pacijentima ubijete želju i volju za ozdravljenjem, teško ćete ih izliječiti makar vi bili najbolji liječnici i najveći stručnjaci.

Vraćam se iz Zagreba zapravo još više zbunjena, pokisla, tmurna… I što sad? Srećom, prima me moja druga spasiteljica, dr. Lovasić. Nakon nje, njezina objašnjenja, pristupa i topline više nije bilo mjesta za razmišljanje – odluka je pala, ja joj vjerujem! Rekla je: „Ja sam tu da vas izliječim, a ne zaliječim. Ja ću vas voditi, a ostatak je na vama.“ I krenule smo u borbu života ili – za život.

 

” Liječnici su me tada upozoravali da se ne smijem zaraziti korona virusom jer liječenje tada staje, a i nije se još znalo kako će pacijenti reagirati na virus. I tako, malo prije Božića javljaju iz vrtića da teta ima Covid. Dovodim dijete iz vrtića i selim se: moj Noa i moj suprug u jedan stan, a ja u drugi. I srećom, jer je Noa bio zaražen.

 

Karmen Pupovac, suprug i sin Noa /fotografije: privatni album 

 

S obzirom na to da sam htjela još zamrznuti jajne stanice, išla sam na humanu reprodukciju. Nažalost, kako je rekla dr. Lovasić, nemamo vremena za to, vrijeme je da se odmah krene u borbu, nemamo što čekati. Budući da tada još nisam bila rekla roditeljima, zamolila sam je da pričekamo barem do ponedjeljka. Iskreno, najgori je dio bio reći roditeljima. Na kraju im nisam rekla ja, nego moj suprug i bratova žena. Bili su u šoku, isplakali se i svi zajedno smo krenuli. Pretrage su išle jedna za drugom: krv, srce, injekcije za zaustavljanje rada jajnika, UTZ markacija klipom (iako su šanse za potpuni odgovor na kemoterapiju bile skoro nikakve)…

I tako je jednog ponedjeljka potkraj kolovoza počelo. Svi kažu da se crvena kemoterapija zove i crvena smrt, i moram priznati da je tako, ali kako je jedna sestra rekla, treba samo staviti u glavu da ta crvena tekućina pomaže. I istina je. Imala sam sve nuspojave, kako kažu sestre, i one koje postoje i one koje ne postoje, ali preživjela sam. Malo lijekova, malo infuzije, malo kokica, malo Coca Cole. Prošle su prve četiri, obavljen kontrolni MR i… potpuni odgovor na kemoterapiju. Ja sam cancer-free već dva mjeseca od postavljanja dijagnoze!

Bez obzira na to, ostalo je još 12 Paklitaksela da se „iščistim“ do kraja, kako su rekli. Uz te „lakše“ kemoterapije meni dolazi puno teže razdoblje zbog kojega sam nekoliko puta htjela i odustati, ali uvijek su tu bile dr. Lovasić i moja Ljiljana koje su me tjerale dalje. Mislila sam da mukama nema kraja. Istina je da je ponekad najhrabrija stvar koju možete učiniti boriti se kad više nemate snage. Mislim da sam bila najveći potrošač stimulatora granulocitopoeze, odnosno injekcija za leukocite. Liječnici su me tada upozoravali da se ne smijem zaraziti korona virusom jer liječenje tada staje, a i nije se još znalo kako će pacijenti reagirati na virus. I tako, malo prije Božića javljaju iz vrtića da teta ima Covid. Dovodim dijete iz vrtića i selim se: moj Noa i moj suprug u jedan stan, a ja u drugi. I srećom, jer je Noa bio zaražen. Blagdane sam provela sama, nisam bila uz dijete, uz obitelj, i sve mi se počelo rušiti. Iako su suprug i Noa pokušali sve da budem s njima (čak su i bor okitili u nedovršenom dijelu kuće da budemo zajedno), opet sam bila sama. Odlična vijest stigla je 31. prosinca – i maleni i suprug su negativni (ponovno su testirani zbog mene). Vratila sam se kući!

Tada su počele i temperature od injekcija za leukocite, tako da sam bila čest korisnik hitne pomoći (u dnevnu bolnicu ne može se ući s temperaturom ako se ne obavi obrada na hitnom prijemu). Tata me čekao sve noćne i dnevne sate. Najžalosnije je što su mi terapiju koja život znači htjeli prekinuti zbog noktiju (kasnije sam saznala da u svijetu postoje rukavice koje sprječavaju takve probleme). Odbrojavali smo dane do zadnje kemoterapije, nosim poklone sestrama i liječnicima, veselim se… Čak sam se i dan prije javila na injekciju leukocita da me i oni ne bi „zeznuli“. I ništa – previsok tlak, prvi put previsok tlak. A ja više ne mogu  – molim i tražim. I dopustili su mi zadnju kemoterapiju. Obavila sam najgori dio.

Operacija je došla već za mjesec dana, pripreme sam napravila, oporavila se… Ona je bila zapravo najlakši dio cijelog liječenja. Phd je pokazao da ni u aksili ni u uzetom tkivu nije pronađena niti jedna tumorska stanica, dakle, nalaz nije mogao biti bolji!

Zatim počinje zračenje, ali, naravno, ni to nije prošlo bez problema. Ustanovljen mi je postradijacijski pneumonitis i krenulo je liječenje kod pulmologa. Medrol koji sam dobivala pomogao je – napokon sam se odlično osjećala, ali to je najgora terapija koju sam primala i nikako je se riješiti. U kolovozu sam se riješila svega i otišla na zasluženi odmor.

Jedan jedini put kada sam plakala bilo je na dan zadnjeg zračenja, kad mi je tehničarka rekla: „A sada idi, nestani, trči, ne okreći se i ne vraćaj se.“ Izašla sam, sjela u automobil i isplakala valjda sve suze svijeta. I poslušala sam je… Vraćam se samo na redovne kontrole kako bi mi moja spasiteljica dr. Lovasić rekla da sam zdrava.

Ne mogu reći da sam sto posto zdrava i da kemoterapija nije napravila i nešto loše, ali smatram da me ona u prvom redu izliječila. Sve što dolazi prolazno je. Ali najgore je prošlo! Liječnika se neću tako lako riješiti, svjesna sam toga. Mislim da sam bila na svim odjelima, ali baš svim odjelima. Razumijem da sam mlada i da liječnici sad „pušu na sve“. Čak i kad mi pukne nokat, dobijem barem deset uputnica! Ali neka, svaka im čast na tome, ništa ne prepuštaju slučaju. Da čak i najzdraviji čovjek napravi toliko pretraga kao ja, našli bi mu nešto. Kad me liječnici vide ovako mladu s registratorom nalaza, mislim da je i njima slabo.

Po završetku svega išla sam i na genetsko testiranje, ali još čekam nalaz. To je jedina pretraga kod koje sam naišla na problem. Prvo, nemoguće je doći na red. Drugo, nemoguće je naći, pa se rezultati čekaju mjesecima. Uglavnom, za mene je to jedna od najgorih organizacijskih strana onkološkog liječenja.

Naravno, smiješno zvuči nekome tko nikad nije bio bolestan, ali bolest stvarno donese toliko dobrih stvari. Upoznala sam toliko predivnih ljudi, naučila toliko životnih lekcija, toliko zlih ljudi izbacila iz svog života, a okružila se dobrima. Nažalost, izgubila sam i neke dobre koji su se borili sa mnom, a izgubila sam i neke koji su se borili za mene. Baka, djed i teta otišli su u jednoj godini, u najtežoj godini moga života. Jedva sam čekala da prođe.

 

A moj Noa… on je bio taj za koga se najviše isplatilo boriti. Moj junak. Nije zaslužio da ostane bez mame, a mama mu je obećala da će se izliječiti. Nismo mu ništa skrivali, sve je znao, pazio me i mazio i prerano odrastao. Ali naučio je i on ponešto iz svega toga. Dogovor je bio – kad mami naraste kosa, tad je puno ozdravila. Kosa je narasla, ali za njega nedovoljno. Još uvijek tvrdi da je mama malo bolesna, ali on i tata će me čuvati.

 

Sad živim ispunjenijim, kvalitetnijim životom. Više me nije briga za druga nevažna mišljenja, ne zamaram se lažnim prijateljstvima i njegujem ona prava. Moja Petra bila je u mom kutu ringa cijelo vrijeme. Bila je trudna, ali zbog moje bolesti nismo se stigle radovati njezinoj trudnoći. Nije prošao ni dan da me nije nazvala. Bilo je tu i drugih prijatelja koji me nisu zaboravili za vrijeme moje bolesti i kojima sam neizmjerno zahvalna, a bilo je i onih koji su zvali tek kad su pročitali post Brune Šimleše o mojoj borbi. Bilo je to nakon ozdravljenja, pa su me zvali i pitali zašto im nisam javila. E ti su me nasmijali! Mislila sam, ako me nisi u godinu dana nazvao i pitao kako sam, zašto bih ja tebe nazvala i rekla da imam rak? J Bilo je i prijatelja koji vjerojatno i dan danas smatraju da spadaju u tu kategoriju, a nisu bili u stanju niti jednom nazvati, jer eto, valjda nisu imali vremena. Obitelj, prava obitelj ona je koja je uz tebe i kad je dobro i kad je loše.

Srećom, suprug i ja naučili smo cijeniti tko nam je prava obitelj i na koga možemo računati. Nekad i susjeda više pomogne od prvog roda. A moj tata… Sve terapije, sve odlaske u bolnice i sve „izlete“ na Hitnu proveo je u automobilu. A tek suprug… Mislim da je njemu bilo najteže. Htio je biti uz mene, a nije mogao. Smatrala sam da je ispravno da bude uz naše trogodišnje dijete. Uz sve naše šokove ne trebaju mu još šokovi da mu nema ni tate, a meni se ionako nije moglo pomoći. Nisu mogli biti uz mene – zbog korona virusa svi su posjeti bili zabranjeni. Od prvoga dana bio mi je podrška, probdio je noći, „preodgojio se“ u trenutku i preuzeo sve na sebe.

A moj Noa… On je bio taj za koga se najviše isplatilo boriti. Moj junak. Nije zaslužio da ostane bez mame, a mama mu je obećala da će se izliječiti. Nismo mu ništa skrivali, sve je znao, pazio me i mazio i prerano odrastao. Ali naučio je i on ponešto iz svega toga. Dogovor je bio – kad mami naraste kosa, tad je puno ozdravila. Kosa je narasla, ali za njega nedovoljno. Još uvijek tvrdi da je mama malo bolesna, ali da će me on i tata čuvati. I kako da ja odustanem kad oni nisu odustali od mene?!

Kad već imam priliku, voljela bih zahvaliti određenim kolegicama s posla koje su cijelo moje izbivanje bile uz mene, kao i poslodavcu koji mi je omogućio rad po prilagođenim uvjetima od kuće. Zadnju, ali ne najmanju bitnu zahvalu voljela bih izreći riječkom KBC-u, ravnatelju, predivnom čovjeku koji je bio uz mene, te svim liječnicima, sestrama, tehničarima, spremačicama. Sve su to ljudi velikog srca. Na primjer, kad je sestra na onkologiji vidjela moj nalaz MR – potpuni odgovor – rasplakala se od sreće. Sve su to ljudi s osjećajima. Sve je išlo brzo, bez zapinjanja i svi su dali sve od sebe.

Život je samo jedan i niti jedan dan nema reprizu!