Moje ime je Ivana, imam 35 godina i karcinom jajnika. Dijagnozu sam doznala 30. ožujka ove godine i jedva sam čekala prvi april pa da doktor koji me operirao kaže: „Šala, šala nemaš tumor“.
Došao je liječnik, ali nije rekao da je šala, već da je u pitanju pravi, ozbiljan karcinom i to rijedak oblik (karcinom jajovoda). Pokušala sam tražiti informacije i, naravno, prvo što sam vidjela bile su statistike. Najčešće obolijevaju žene starije od 50-60 godina, a ostale brojke (o preživljavanju i/ili izlječenju) neću ni navoditi. Svakako, statistika mi se nije svidjela, a nisam se u njoj ni pronašla (gle, imam 35) pa sam odlučila više ne gledati posvuda nego pitati svoju onkologinju sve što me zanima.
Tako je krenula moja priča, zbog koje mi se izokrenuo život i uzdrmao svijet. Tražeći utjehu našla sam nešto što nisam ni znala da tražim, ali sam shvatila čitajući snažne priče hrabrih žena. Našla sam podršku žena koje razumiju. Sama nikako nisam mogla zamisliti nešto tako strašno, a osobito nisam mogla zamisliti da ću s planirane operacije skidanja male benigne izrasline otići još i bez jajnika, jajovoda, maternice i dijela trbušne maramice. Hm. Uz karcinom sam dobila, dakle, i menopauzu.
To sam dobila, no oduzeto mi je puno. Ne smijem voziti bicikl, ne smijem planinariti, ne smijem se umarati… Pa što da radim? E, da, ni raditi ne smijem. Moram čuvati energiju za kemoterapiju koju primam svaki tjedan. Oduzeta mi je i prilika za biološko majčinstvo, iako, moram priznati, nisam previše sanjarila o tome. Doduše, sad kad znam da ne mogu, niti ću ikad moći roditi, malo drugačije gledam i na taj dio života.
Ipak, priznajem, nije to ono što mi najviše okupira misli. Ideja da moj život nikad više neće biti isti i da ću se za svaki djelić tog života morati boriti puno me više brine. Znam, tek sam krenula, u niskom sam startu, ali sam uspjela napraviti plan. A plan je da plana zapravo nemam.
Kao neizostavni dio mog velikog plana koji to zapravo nije, našli su se i glavni suborci. Obitelj i prijatelji. Čini mi se često da je zapravo njima teže, ne znam zašto je to tako, ali imam dojam da je njihov osjećaj bespomoćnosti puno veći. Iako, toliko čine da zapravo ta ideja bespomoćnosti pada u vodu. Barem u mojim očima. Osim ogromnih stvari koje čine, sitnice koje čine nisu sitnice, pa marama na prijateljičinoj glavi nema veze s modom, jagode koje mama donese nisu samo vitamini, blesave poruke brata i sestre postaju stihovi, a jutarnja kava čiji me miris probudi je čista ljubav.
Od prvoga dana kada mi je liječnik koji me operirao priopćio da imam rak do onkološkog konzilija prošlo je svega nekoliko dana, pa sam, zapravo, u svoj toj strci i šoku vrlo brzo došla i do svoje onkologinje. Svidjela mi se na prvu i tako je ostalo. Imala je odmah svoj plan, koji se i meni svidio, jer je uključivao djelovanje odmah, bez čekanja. Do idućeg termina i početka terapije imala sam ugrubo trilijun pitanja i sva sam joj ih postavila. Kako vrijeme ide, trilijun se popeo na plus beskonačnost, a čini mi se da se kraj pitanjima ne nazire. I dalje joj dolazim sa zabilješkama, pitanjima, zapažanjima… Nikada me nije pustila, a da na sve nije odgovorila.
A moja pitanja padaju sa svih strana i tiču se svih pogleda na moje stanje. Jedino što nikada nisam pitala su prognoze. Odlučila sam ostati vjerna sebi, to mi nitko ne može oduzeti, vječni sam optimist. Kada smo razgovarale o kemoterapiji, učincima i nuspojavama, nabrojala je osnovne, a ostalih puno sam otkrila sama. Još puno nuspojava očekujem, ali se isto tako i nadam da ih možda neće biti. Barem ne u prevelikom obujmu.
Prva nuspojava, to famozno opadanje kose… da, užasno je. Osobno s kosom nikada nisam imala problema, šišala sam ju, kratila dijelove, stavljala trajnu, ravnala trajnu, imala sam već i jako kratku kosu, ali sve te promjene sam ja birala. Ova nova frizura je došla nepozvana. Sad je moram nositi, skrivala ja nju marama, vlasuljama, šeširima, moja je. Doduše, na prvi spomen ispadanja kose, odlučno sam odmahnula rukom na ideju vlasulje. Briga o vlasulji činila mi se naporna, a osim toga već je dovoljno vruće i bez dodatka plastike na glavi. Iduća ideja je marama. O.K., tu sam doma, obožavam marame na sve moguće načine i imam ih doma barem 15, pa tu neću imati problem. Ali, kada je došao taj trenutak da maramu baš moram vezati imala sam osjećaj kao da imam dvije lijeve ruke i da baš taj trenutak prije no što izlazim iz kuće gubim kontrolu nad tako jednostavnim zadatkom. Nakon nekoliko dana vezivanja marame u suzama i panici, odlučila sam. Idemo na treću opciju. Šetat ću izbrijane glave.
I tako sada gradom šećem izbrijane glave…
Ivana Frapporti / Foto: privatna arhiva
