Pozdrav drage moje lavice. Zovem se Ivana, živim u Osijeku, imam 40 godina i bolujem od metastatskog raka dojke. Bila sam nepokretna nekoliko mjeseci, ali evo me, tu sam, operirala sam kuk i prohodala. Dišem punim, donedavno metastaziranim, plućima.

Dijagnozu sam dobila sredinom siječnja, s nepunih 40 godina. Imam dvoje malih klinaca, od četiri i šest godina, i oni su moj najveći lijek.

Kad su mi dijagnosticirali metastatski rak nitko od liječnika nije vjerovao da ću se oporaviti. Nisu mi dali ni minimalne šanse, no ja sam samoj sebi dala u zadatak da moram živjeti još barem 20 godina. Ne mislim na bolest i uživam u svojoj obitelji. Živim normalno, moje novo normalno.

Kad te život ‘klepne’ ipak presložiš prioritete. Nakon prvotnog šoka i krivo postavljene dijagnoze, pomirila sam se s tim da imam rak i krenula hrabro dalje. Rekli su mi da neću moći hodati bez štaka, a evo ja sam u subotu i plesala.

Ivana Skender: Rekli su mi da neću moći hodati bez štaka, a evo ja sam u subotu i plesala.

 

Krenulo je sa šepanjem, lani u desetom mjesecu. Prvo su mi dijagnosticirali išijas. Poslali su me na terapije strujom, no situacija se samo pogoršala. Kako je korona već buktjela sama sam si platila magnet koji je pokazao ekstruziju diska. Otišla sam neurokirurgu, a on me uputio u ambulantu za bol. Od tamo su me liječnici vratili na neurokirurgiju. Govorila sam im da me boli kuk, a oni su tvrdili da je to nemoguće jer da kuk ne boli. Nakon nekoliko mjeseci muke i natezanja završila sam na štakama, a početkom prosinca i posve nepokretna. Nakon toga su me ipak primili u bolnicu, i to jedva. Govorili su mi da sam premlada i da će sve to proći. No, kad su me poslali da snimim kuk snimka je pokazala da je kuk potpuno pojeden.

Bio je već kraj siječnja kada sam završila na ortopediji. Liječnici su mi rekli da to mora biti nešto zloćudno. Rekla sam im da imam fibroadenom pa su me hitno poslali na punkciju i biopsiju dojke. Pokazalo se da imam metastatski rak dojke.

Uslijedila je prva operacija kuka, uzimanje uzorka i nakon dva tjedna ugradnja tumorske endoproteze. Puna četiri mjeseca, od veljače do svibnja, uopće nisam osjećala noge. No bila sam uporna, svakodnevno sam vježbala s privatnim fizioterapeutom pa sam u lječilište u Bizovcu sredinom svibnja došla na štakama. Nisam odustajala, stalno sam vježbala, bila sam disciplinirana i evo me, od kolovoza hodam bez pomagala.

Liječnici joj mjesecima nisu uspjeli postaviti dijagnozu, a onda joj je dijagnosticiran metastatski rak dojke. Puna četiri mjeseca Ivana uopće nije osjećala noge.  

 

Stanje je stabilno, bolest se ne širi. Primarni rak se smanjio, ali i dalje nije operabilan, invazivan je i prevelik. Ali ja ne odustajem, ni od sebe ni od svoje obitelji.

Dok sam bila nepokretna i slaba odlučila sam odbiti kemoterapiju i mislim da nisam pogriješila. Teško bih to tada podnijela.

Sada sam puno bolje. Na hormonskoj sam terapiji i pametnim lijekovima.

Uvijek sam bila uporna kao mazga, ali sada je moj moto definitivno – NE ODUSTAJEM!!!

Pusa svim hrabrim ženama.

Vaša Ivana

 

Najveći lijek Ivani je njezina obitelj.