Optimalnom i dosljednom primjenom Nacionalnog strateškog okvira protiv raka do 2030. možemo značajno umanjiti negativne aspekte raka na nacionalno javno zdravlje, poboljšati ukupni zdravstveni status i izgraditi sretnije društvo za generacije koje dolaze.

Citat je to iz strategije za borbu protiv zloćudnih bolesti koju je krajem prošle godine usvojio Sabor RH.

Tada se tvrdilo da je donošenjem strategije, na koju se čekalo punih 11 godina, ostvaren ključni preduvjet za desetogodišnju provedbu korjenitih promjena u onkološkoj skrbi, ali i puno više od toga budući da Strateški okvir protiv raka detaljno predviđa mjere za sve korake u poboljšanju ishoda liječenja i smanjenju smrtnosti od primarne prevencije kojom se može spriječiti 30-50 posto slučajeva, preko pravovremene i adekvatne dijagnostike, liječenja prema najvišim standardima do dostupnosti adekvatne palijativne skrbi za najteže bolesnike.

Zvuči optimistično, no je li napisano uopće ostvarivo ili je dokument samo popis želja koje se nikada neće ostvariti?

Iako se tvrdilo da će u provedbi dokumenta ključne biti upravo prve tri godine, sutra će biti točno godinu dana kako je dokument jednoglasno izglasan u Saboru. Bio je to važan dan za Hrvatsku, otvarali su se i šampanjci, no zabrinjavajuće je da se od 15. prosinca 2020. do danas nije dogodio ni jedan pomak. Čak se nije sastalo ni Povjerenstvo za izradu i evaluaciju provođenja akcijskog plana čiji je prvi sastanak bio najavljen za ljeto.

No, rak i dalje prijeti životima desetaka tisuća ljudi, a vrlo je izgledno da ćemo nakon pandemije koronavirusa imati pandemiju raka.

Istražili smo što bi nam prema mišljenju struke i politike trebali biti prioriteti na koje bismo se kao država trebali orijentirati želimo li stvarno korjenite promjene po pitanju liječenja raka, a što bi u konačnici trebalo dovesti i do smanjenja smrtnosti od te bolesti.

Krenuli smo od ministra Vilija Beroša kojega smo zamolili da detaljno obrazloži što se od onoga što je predviđeno Nacionalnim strateškim okvirom protiv raka do 2030. planira realizirati u prve tri godine provedbe, kako i kojim sredstvima. Zamolili smo ministra i da izdvoji ključne točke koje će biti u fokusu u prvim godinama implementacije dokumenta i pojasni zašto je baš izdvojio te prioritete.

 

Prof. dr. Stjepko Pleština: Liječenje bolesnika s tumorima rjeđe pojavnosti treba centralizirati, jer je samo u velikim centrima s puno iskustva moguće osigurati kvalitetu. Uz napredak onkologije više nije moguće da jedan stručnjak bude ekspert za sve vrste tumora, pa još i za sve metode liječenja

 

Ministar je odgovorio jednom jedinom rečenicom: „Tijekom naredne tri godine prioriteti Ministarstva zdravstva usmjereni su na unaprjeđenje nacionalnih preventivnih programa, nabavu opreme za dijagnostiku i liječenje osoba oboljelih od raka, nabavu opreme i implementaciju Nacionalne onkološke mreže i nacionalne baze onkoloških podataka, uključujući nove modele skrbi te osiguranje provedbe potrebnih specijalizacija za naredno razdoblje“, navodi se u odgovoru za koji smo dodatno tražili pojašnjenje, no nikada ga nismo dobili.

Izradu Nacionalnog strateškog okvira protiv raka do 2030. potpisuje Povjerenstvo koje je imalo 21 člana, a među njima je bio i prof. dr. Stjepko Pleština, zamjenik ravnatelja Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Za prof. dr. Pleštinu prvi je na listi prioriteta jasno definiranje onkološke mreže i akreditacija ustanova. Hrvatska, pojasnio je, ima kategorizaciju bolnica, ali nema akreditaciju i licenciranje.

„Ne zna se tko što smije i mora raditi pa se tako može dogoditi da bolesnik bude tretiran u ustanovi koja ne može ispuniti ni minimalne akreditacijske standarde (koji pak u RH nisu ni deklarirani), a da istodobno drugi bolesnik potpuno bespotrebno biva upućen u veći centar“, istaknuo je prof. dr. Pleština.

Za ovog uglednog zagrebačkog onkologa drugo mjesto na listi prioriteta zauzima praćenje ishoda liječenja, a razloge je opisao ovako:

„Onkologija je multidisciplinarna struka, potrebno je jasno definirati koji profil stručnjaka i koliki ih broj ustanova mora imati kako bi bilo moguće povećati kvalitetu liječenja te osigurati ravnomjernu distribuciju koja omogućava jednake šanse bolesnicima, bez obzira na to u kojem dijelu RH žive. Liječenje bolesnika s tumorima rjeđe pojavnosti treba centralizirati, jer je samo u velikim centrima s puno iskustva moguće osigurati kvalitetu. Uz napredak onkologije više nije moguće da jedan stručnjak bude ekspert za sve vrste tumora, pa još i za sve metode liječenja (npr. sistemsko liječenje i radioterapija).“

I kao treće, prof. dr. Pleština važnim smatra nabavu i zanavljanje radioterapijske opreme budući da je postojeća zastarjela i nedostatna pa imamo česte prekide zračenja zbog kvarova. No, ističe kako je osim nabave opreme ključna i edukacija stručnjaka koji će na toj opremi raditi.

Naime, badava nam nova oprema, ako nećemo imati kvalificirane stručnjake koji su posvećeni radioterapiji, a Hrvatska je trenutačno jedna od rijetkih zemalja koja nema specijalizaciju iz radijacijske onkologije.

 

Ljiljana Vukota: Nemamo dovoljno informacija kojima bih potkrijepila što je u tijeku od pripremnih radnji pa iz toga zaključujem da je jedna godina na neki način izgubljena. Voljela bih da me netko demantira

 

U izradu dokumenta bila je aktivno uključena i Ljiljana Vukota, glavna tajnica i voditeljica Centra za psihološku pomoć udruge Sve za nju, koja je bila članica i koordinatorica Radne skupine za psihološku potporu, rehabilitaciju i reintegraciju onkoloških pacijenata.

„U smislu liječenja prioritet je zamjena starih i nabava novih uređaja za radioterapijsko liječenje. Imamo premalo uređaja u odnosu na broj stanovnika što se ogleda u smanjenoj primjeni radioterapije u liječenju, neprimjerenom čekanju na početak liječenja, a povrh toga treba zamijeniti stare uređaje“, rekla je Vukota te kao drugi prioritet istaknula uspostavljanje nacionalne onkološke mreže. To znači, pojasnila je, organizirati nacionalnu onkološku mrežu u koju bi bile uključene sve akreditirane onkološke institucije i u kojima se mogu liječiti onkološki bolesnici.

„S druge strane potrebno je uspostaviti onkološku bazu podataka, standardizirati medicinsku dokumentaciju i prikupljanje podataka te pratiti ishode liječenja u okviru sustava Nacionalne informatičke onkološke mreže. Konačno bismo tako mogli saznati kakvi su rezultati u liječenja u pojedinoj ustanovi, a bolesnici bi mogli prema tome birati gdje će se liječiti. Osim toga malo zdrave kompeticije moglo bi potaknuti uspostavljanje boljih kliničkih praksi“, kazala je i dodala:

„Kao treće ističem kontinuitet izrade smjernica za dijagnosticiranje, liječenje i praćenje pojedinih sijela raka kao i redovito ažuriranje promjene u terapijskim pristupima i/ili dijagnostici. Potrebno je izraditi standarde za dijagnostiku i liječenje pojedinih sijela raka uz jasan patient pathway te smjernice za rehabilitaciju.“

Za realizaciju prioriteta, smatra, sigurno neće biti dovoljna jedna godina, no postoje mjere koje vremenski nisu toliko zahtjevne, mjerljive su i mogu dati dobre rezultate kao što su unaprjeđenje nacionalnih programa za rano otkrivanje raka uključivanjem liječnika obiteljske medicine, standardizacija procesa dijagnostike u pogledu potrebnih pretraga i vremenskog okvira trajanja dijagnostike te planiranje liječenja isključivo u okviru multidisciplinarnog tima.

„Implementacija mora biti organizirana, mora pratiti Nacionalni strateški okvir protiv raka, Nacionalni plan oporavka i otpornosti i Akcijski plan te je u tu svrhu nužno na razini Ministarstva zdravstva oformiti tijela kao što su, primjerice, koordinacijska jedinicu za implementaciju dokumenta i savjetodavno tijelo za njegovu provedbu i praćenje“, rekla je Vukota koja smatra da bi se navedena tijela trebala sastojati od predstavnika svih područja onkološke skrbi (svih triju razina zdravstvene zaštite), predstavnika drugih ključnih dionika za implementaciju i provedbu dokumenta, pa tako i udruga koje su kao dionici apostrofirane u devet različitih područja.

„Nemamo dovoljno informacija kojima bih potkrijepila što je u tijeku od pripremnih radnji pa iz toga zaključujem da je jedna godina na neki način izgubljena. Voljela bih da me netko demantira“, zaključila je.

Renata Sabljar-Dračevac nije bila uključena u izradu strategije, ali je kao predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, i jedna od 127 zastupnica i zastupnika koji su za dokument u Saboru digli ruku, na neki način nadležna za kontrolu njegova provođenja. Osim toga, i sama je liječnica i onkološka pacijentica pa samim time i vrlo kompetentna govoriti o ovoj tematici.

 

Renata Sabljar-Dračevac: Velike nade polažemo i u Europski plan za borbu protiv raka, od kojeg se uz snagu europskog zajedništva i solidarnosti u borbi protiv raka, očekuje pomoć i za Hrvatsku. 

 

„Teško je izdvojiti prioritete iz Nacionalnog strateškog okvira protiv raka do 2030. jer ako želimo biti temeljiti i učinkoviti u borbi protiv raka, i ne samo to, nego biti sveobuhvatni, kako bismo pokrenuli sve resurse i unaprijedili sve segmente zdravstvene skrbi, potrebno je značajno unaprijediti organizaciju onkološke skrbi. Stoga moramo početi od primarne prevencije i ranog probira (omogućavanjem preventivnih pregleda te kvalitetnom dijagnostikom), zatim doći do ciljanog liječenja i praćenja ishoda“, komentirala je Sabljar- Dračevac.

Dodala je kako bi se stvaranjem nacionalne onkološke mreže, u koju bi bile uključene sve onkološke institucije putem jedinstvene informatičke platforme, omogućilo njihovo povezivanje i praćenje liječenja onkoloških pacijenata.

„Velike nade polažemo i u Europski plan za borbu protiv raka, od kojeg se uz snagu europskog zajedništva i solidarnosti u borbi protiv raka, očekuje pomoć i za Hrvatsku, proširenjem financijske omotnice programa „EU za zdravlje“. Kako je rečeno, time će se kroz jačanje zdravstvene infrastrukture omogućiti uspostava zdravstvenih centara u Hrvatskoj, ali i diljem Europske unije. Stvaranje Europske referentne mreže i digitalna razmjena zdravstvenih podataka predstavljaju osnovni preduvjet za postizanje cilja Europskog plana za borbu protiv raka, ali i našeg nacionalnog plana, a to je osiguravanje i olakšavanje jednakog pristupa najboljem liječenju i novim zdravstvenim tehnologijama za sve europske odnosno hrvatske građane koji se bore s ovom zlokobnom bolešću“, rekla je te zaključila kako je u liječenju raka vizija stvoriti do 2030. godine uvjete da se 90 posto slučajeva oboljelih od raka prezentira pred organiziranim multidisciplinarnim timovima, u odgovarajućem sastavu, a u svrhu donošenja zajedničke odluke o najboljem načinu liječenja. „Također, vizija je do 2030. godine osigurati da kirurške zahvate na većini onkoloških pacijenata (više od 80 posto) izvode specijalizirani onkološki kirurzi, u mreži onkoloških kirurških centara, u skladu sa stručnom odlukom i strategijom liječenja multidisciplinarnog tima te u okviru izvrsnosti zapadnoeuropskog prosjeka“, rekla je Sabljar-Dračevac koja važnu promjenu vidi i u osiguravanju bolje kvalitete života za onkološke pacijente.

„Što se tiče prijevoza i dolaska na terapiju, cilj nam je da dosadašnji projekt besplatnog taksi-prijevoza na kemoterapiju “Nisi sama – ideš s nama!”, koji udruga oboljelih od raka Nismo same kontinuirano provodi od ožujka 2018., postane dio zdravstvenog osiguranja kako je to slučaj i u brojnim europskim zemljama. Udruga je do sada kroz ovaj projekt bila podrška za 448 žena kojima je, zahvaljujući donacijama fizičkih i pravnih osoba, osigurano više od 16 000 vožnji“, zaključila je.

Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu 

Velike smo nade položili u Nacionalni strateški okvir

Ono što nas je, kao predstavnike pacijenata, u svim aktivnostima u zagovaranju i izradi Nacionalnog strateškog okvira protiv raka najviše motiviralo bila je jednaka i jednakopravna dostupnost sveobuhvatne onkološke skrbi odnosno da su svakoj građanki i svakom građaninu RH dostupni najbolja potrebna dijagnostika, liječenje, psihološka i nutritivna podrška, suportivna i palijativna skrb, u trenutku kada su im potrebne i na način na koji će najbolje pridonijeti njihovu zdravlju i kvaliteti života.

Velike smo nade položili u Nacionalni strateški okvir, pa čak i sada, godinu dana nakon što je donesen i nakon što na njegovoj implementaciji nije učinjeno ništa, ta nada ne jenjava.

Iskoristio bih priliku i pozvao prvenstveno Hrvatski sabor i Ministarstvo zdravstva, kao glavne nositelje Nacionalnog strateškog plana protiv raka, da krenu s njegovom implementacijom, kako bismo očuvali jedan od ključnih resursa ove zemlje: zdravlje njenih stanovnika.


nismo same

Ivica Belina: Velike smo nade položili u Nacionalni strateški okvir, pa čak i sada, godinu dana nakon što je donesen i nakon što na njegovoj implementaciji nije učinjeno ništa, ta nada ne jenjava.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.