Nataša Petek u Hitnu na Jordanovac stigla je u pidžami. Nalazi su bili alarmantni. Pokazivali su obostranu upala pluća, CRP je bio u visinama… Liječnik je rekao da mora ostati u bolnici.
Doktor i ja se gledamo preko nišana. Ne dam da mi vade plinsku. Ne dam da mi provjeravaju srce… samo želim krevet i antibiotike. Ne mogu stajati na nogama.
Ali procedura se mora poštivati. Vade mi krv i šalju na snimanje pluća. Kažem doktoru, nemojte me slati doma, tri dana kurim sa 40. Vidjet ćemo nalaze, kaže on. A nalazi alarmantni. Obostrana upala pluća, CRP u visinama… Ostajete u bolnici, kaže doktor. Ja pogledam svoju putnu torbu, koja samo da ne eksplodira. Naravno, kažem, zbog toga sam i došla. Dajte mi tu infuziju, umirem… Na odjelu traže sobu za mene. Požurite, srušit ću se, vičem… Sestre se ustrčale. U krevet padam bez daha. U sobi sam opet s nekom bakicom i ženom, sićušnom, samo joj se oči naziru ispod pokrivača.
“Tražim razgovor sa psihologicom. Ne mogu to sama pregurati. Ona mi govori kako se moram pomiriti s time da imam kroničnu bolest i da se to neće promijeniti. Kako da to prihvatim? Kako? Nemam više snage, govorim joj.”
Polako tonem u san. Dobivam infuziju. Kao narkoman koji dobiva svoju dozu, osjećam da mi se život vraća u tijelo…
Nakon zračenja, nakon rastave, pao mi je drastično imunitet. Svako malo bih dobila upalu pluća i završila na Jordanovcu. Mislila sam da sam se riješila te bolnice, ali kako mi je rekla prijateljica, onaj tko jednom dođe gore, teško je se rješava. Bila je u pravu.
Doktor mi je rekao da nalazi nisu dobri. Nešto su našli na plućima. Odsjekle su mi se noge. Ne mogu opet prolaziti kroz tu moru. Pitam, što ste to našli. Kaže mi, nove lezije, ne znamo kojeg porijekla, morate na CT i bronhoskopiju. Pijem tabletu za smirenje i odlazim na kavu. Sto misli mi prolazi kroz glavu.
Nataša Petek/ Foto privatna arhiva
Zovem mamu, kažem nije dobro. I plačem. Nakon dugo vremena. Tražim razgovor sa psihologicom. Ne mogu to sama pregurati. Ona mi govori kako se moram pomiriti s time da imam kroničnu bolest i da se to neće promijeniti. Kako da to prihvatim? Kako? Nemam više snage, govorim joj. Pita me, a inače, kako vaš život, od 1 do 10, kako biste ga ocijenili? Sa 11, kažem. Nikad mi nije bilo bolje. Osim zdravlja. Muža sam preboljela. Hvala Bogu. Ona me gleda zadivljeno. Piše u svoje papire, zadovoljna vlastitim životom, jedino se boji zbog zdravstvene situacije. Ne mogu ponovno imati tumor, govorim joj. Ne bih imala snage opet prolaziti kroz to. To je pakao. Razumijem vas. Ali ne znači da se tumor vratio. A i da se vratio, pod nadzorom ste stručnjaka, ne brinite. Malo me smirila.
Odlazim u sobu. Cimerica me nijemo gleda. Ona ne želi pričati o svojoj dijagnozi. Njezin muž mi je rekao da ima rak pluća, proširio se. Šutke je gledam. Njene oči pune su straha i očaja. Smijemo se i pričamo o glupostima, zaboravljamo da ležimo na odjelu na kojem ljudi umiru svakodnevno. Vadim svoju svetu prašinu iz Vrindavana, Indije. Kažem, malo blagoslova nikome ne škodi. Ona oduševljeno stavlja prah na glavu. Dajem joj malo da ima sa sobom. Gleda me s dubokom zahvalnošću. Stavljam prašinu i bakici koja leži do nje. Nije joj dobro. Duboko hroplje. Teško diše. Nešto mrmlja. Lice joj je sivo. Neće dugo, pomislim u sebi i počnem se moliti.
To poslijepodne bakica je preminula. Cimerica je dobila živčani slom. Kaže, nikada se još nisam susrela sa smrću. Ne želim umrijeti, ponavlja stalno. Pokušavam je utješiti. Ne brinite. Vječni smo. Smrt je samo prelazak. Ona je neutješna. Bakica je još dva sata bila s nama u sobi. Cimerica je dobila tablete za smirenje.
Ja odlazim u kafić. Van, na drugu stranu ulice, gdje su ljudi zdravi. Da isperem taj okus prolaznosti. Sestre me traže. Kažu, opet ste nam pobjegli, ne smijete izlaziti van a da nam se ne javite. Tužit ćemo vas doktoru.
Sutradan upada doktor i viče: Kažu sestre da šalabajzate! Ne šalabajzam, doktore. Kakvi su rezultati CT-a? Kaže, u redu je, samo nove lezije. Ali morate još ostati neko vrijeme, ipak imate tešku upalu pluća. Dobro je, pomislim. To mogu podnijeti. Bila sam tri tjedna u bolnici. U bolnici koja mi je postala drugi dom. U bolnici na kraju grada koji volim. Na odlasku doktor mi govori, ne brinite, vidimo se uskoro.
Nadam se da nije u pravu. Moj optimizam je skočio na brojku 12. Volim svoj život. I ne dam ga…
