Nikolina Popović ostala je bez roditelja, a onda je u 26. godini i sama oboljela od raka dojke. Danas piše blog i inspiracija je mnogima
Ja sam Nikolina, javljam se iz Sarajeva. Prošle godine otkrila sam da ima rak dojke, u 26. godini života.
Bio je rujan, kao i svake noći presvlačila sam se za spavanje. Ali ovoga puta bilo je drugačije. Našla sam nešto na dojci, izgledalo je kao bubuljica. I odmah sam se prepala. Imala sam nešto strano u svom tijelu. Počela sam pipati i osjetila sam kvržicu, u mojoj je glavi bilo ono najgore. Već sam samu sebe sahranila. Gotovo je, pomislila sam. Ja umirem! Ispričala sam sve svojoj rođakinji. Rekla mi je: „Nemoj tako razmišljati, polako, pričekaj. Naruči se doktoru, nemoj misliti na najgore.“
Danas kažem da mi je bubuljica spasila život.
“I tako sam ponosna na sebe, na svoje nove grudi, na svoje ožiljke. Ponosna sam na sebe, na sve što sam prošla. Izašla sam kao heroj iz ove priče!”
Sutradan sam nazvala doktora, nije me mogao odmah primiti. Rekao je da dođem sljedeće sedmice. Pričekala sam nekoliko dana, a onda sam opet nazvala. Naručila sam se na pregled. Uvjeravala sam samu sebe da je sve u redu, iako sam znala da ima nešto. Ušla sam u ordinaciju, liječnik mi krene pregledavati dojke i govori: „Idemo na stol.“
Na redu je bio ultrazvuk. Pokazao mi je moje mliječne žlijezde, nastavio je gledati. I samo sam primijetila drugačiji izraz lica. Znala sam da nešto ima. Sve se u meni zaledilo.
”Je li netko u vašoj obitelji bolovao od raka dojke?“, pitao me je.
Najgore pitanje koje vam netko može postaviti. Odgovorila sam: „Ma nije.“
Doktor mi objašnjava, ne može mi, kaže, ništa službeno reći prije no što uradim nalaze. Jedna od tih stvari je biopsija, ne znam ništa o tome. Izlazim iz ordinacije uplakana, zovem tetu. Smiruje me, sutradan idemo u privatnu polikliniku napraviti citološki nalaz. Tamo isto pitanje: ”Ima li tko u obitelji?”
Nešto se događa, ali službeno mi nitko ništa ne govori. Nalazi su za dva dana. Sjećam se da je bio petak kada me je nazvala doktorica. „Nikolina gotovi su nalazi“, rekla je. Nisam mogla čekati. „Što je?“, pitala sam. „Nisu dobri nalazi, dođi s nekim“, rekla je liječnica. Ja odmah: „Je li tumor, je li zloćudni?“
I onda sam sjedila pet minuta, sama. Razmišljala sam o tome kako sam do jučer planirala kamo ću za vikend i kako se život u sekundi promijeni.
I onda je sljedeća misao prolazila kroz glavu. „Zašto se to meni događa, čime sam to zaslužila“, pitala sam se. Jedno ogromno ZAŠTO?
Vrtiš kroz glavu film, sve što ti se dogodilo. Prođe ti čitav život i onda shvatiš da ti je ta bubuljica možda spasila život. Što bi bilo da nisam pogledala?
Nikolina Popović/ Foto privatna arhiva
Čitav dan sam plakala. Imam nekako osjećaj da sam taj dan sve isplakala, jer poslije toga shvatiš da se trebaš boriti. I odlučiš se boriti.
Jedna od reakcija bila je i ljutnja. Pored svih stvari koje su mi se dogodile, dočekala me je još i bolest. Izgubila sam oba roditelja. Mama je umrla kada sam imala 10 godina, tata prije dvije i pol godine. Zar to nije bilo dovoljno? Treba li mi sada još i ovo? A onda shvatiš jednu stvar: ti si taj koji odlučuje, ti si taj koji pobjeđuje.
Prije no što su liječnici donijeli odluku morala sam još napraviti biopsiju i magnet. Kada su nalazi bili gotovi, dolazi i službeno potvrda da imam karcinom dojke, veličine 3 centimetra, stadij II. Uhvatilo je i limfne čvorove. Magnet je pokazao da ima nešto i na lijevoj dojci. Liječnici su rekli da prvo moram odraditi kemoterapije, kako bi se tumor smanjio. Onda ide operacija koja bi obuhvatila i vađenje mojih žlijezda. Neće dirati moje dojke, moju kožu bradavice i umjesto tih žlijezda idu silikonski implantati. Zezala sam se: Dobit ću nove grudi!
Prošla sam 4 crvene (AC) kemoterapije od kojih mi je opala kosa i bila sam umorna dva-tri dana. Srećom nisam povraćala, imala sam apetit, stalno sam jela. Zezala sam se na početku da ljudi obično smršave, a ja sam se udebljala od kemoterapije. Primala sam je svaka tri tjedna, a prije svake kemoterapije morala sam vaditi krv, da vide kakva mi je krvna slika. Već nakon prve kemoterapije vidjela se promjena, tumor se smanjio. Nazvala sam ga ‘govno’, jer on i jest jedno govno. No isto tako sam rekla da me nekoliko centimetara ne može ubiti, jer jača sam od njega.
Poslije tih terapija prošla sam 12 Taxola, svakih tjedan dana. Bilo je malo naporno jer sam primala Dexamethasone pred terapiju (od kojih sam se baš udebljala), onda vađenje krvi svake sedmice, do bolova u kostima i mišićima, slabih vena… Ali sve sam to prošla, jer sam se zarekla da ga do kraja 2019. godine više neće biti.
Za vrijeme kemoterapija počela sam pisati blog (https://supergirl.news.blog/2019/05/24/hej-pa-ja-sam-zdrava/). Prvo kako bih iz organizma izbacila svu ljutnju i sve emocije. Onda sam shvatila da mogu pomoći mnogim ženama koje su u istoj ili sličnoj situaciji. Počela sam opisivati sve, od trenutka kada sam saznala da bolujem od raka, pa sve što se događalo tijekom cijelog liječenja. Htjela sam pisati o tome, jer rak je i dalje kod nas tabu tema. I dalje je to nemoj o tome, što će ljudi reći. Ali mene nije zanimalo. Pisala sam i radila što želim. I shvatila sam da mogu pomoći nekome, možda netko zbog moje priče ode ginekologu, čisto na rutinski pregled.
Na putu do ozdravljenja velik utjecaj ima psiha, jer ako si ti negativan ništa to ne vrijedi. Puno znači i podrška obitelji i prijatelja. Meni je puno pomogla, tek sam sad shvatila koliko me ljudi cijene, vole i koliku armiju prijatelja imam oko sebe. Najveću podršku imala sam od tetke, tetka, stričevi, bake. To je moja familija na kojoj sam zahvalna. Rodice, prijateljice, kolege, svi oni su podrška koja mi je pomaže da budem još jača. Kako sam počela pisati blogove počele su mi stizati poruke podrške. Taj se krug s vremenom počeo širiti. Puno ljudi mi je pisalo da se dive mojoj hrabrosti, da prate moje blogove, poticali su me da i dalje budem tako jaka, da su uz mene, da je super to što radim.
Došlo je vrijeme za operaciju. Odlučeno je da će mi izvaditi sve žljezdano tkivo i staviti implantate. Išla sam odabrati veličinu i izabrala sam približnu svojoj prirodnoj. Dali su mi i garanciju, osjećala sam se kao da kupujem televizor pa na njega imam garanciju. Došao je i taj ponedjeljak, dan operacije. Ružan je osjećaj kada znaš što te čeka sutradan. Ujutro nakon vizite prvo sam morala otići kod plastičnog kirurga da me označi. Osjećala sam se kao u filmu. Zatim su me vratili u sobu i lagano me pripremali za operaciju. A onda su me odvezli u salu. Tamo su me dočekali doktori i sestre. Svi su bili nasmijani, rekli su mi da će se biti okej. Došao je anesteziolog, pričao je sa mnom. Rekao mi je da će mi se sad malo vrtjeti i da je to sve. I onda sam zaspala. Kad sam se probudila čula sam tetu kako me zove. Tada sam znala da je napokon gotovo. Operacija je trajala četiri do pet sati.
Odvezli su me u sobu i počeli oblačiti. Rekla sam im da imam kompresivni grudnjak. Bilo je to bolno oblačenje. Hladno mi je, hoću još jedan poplun. Zatim me pokrivaju. Došla je doktorica i rekla mi da je poslala moje uzorke na analizu, i da sad čekamo taj nalaz. Oblik iz lijeve dojke pokazuje da je vjerojatno riječ o dobroćudnom tumoru. Što se tiče desne dojke odlično sam reagirala na terapiju. Liječnica mi govori kako je od svega najvažnije to da sam sada zdrava žena. Koliko god sam pod narkozom samo mi je to bilo bitno čuti. I onda sam zaspala.
Probudila sam se nakon dva do tri sata. Boljelo me je čitavo tijelo. U tom trenutku shvatite što ste prošli. Stavili su mi tri drena, da mi se rana čisti, i tada počinje borba s oporavkom. Sve sam osjetila, drenove, implantate… I vjerujte boli, ni malo nije jednostavno. A onda sam počela povraćati. Povraćala sam sve do jutra dok iz sebe nisam izbacila svu narkozu.
Operacija je prošla uspješno, drenove sam nosila 10-tak dana. I samo sam čekala trenutak da dođem kući i da se isplačem. Jer je gotovo, ja sam pobjednik ove priče i ja sam odlučila kako će biti. Od samog starta govorila sam samoj sebi da ću do kraja 2019. biti zdrava. I ispunila sam obećanje jer sam vjerovala u njega.
NINA 1 : 0 GOVNO
Uslijedilo je iščekivanje nalaza. Iako znaš da je sve izvađeno, svejedno se pitaš što će biti dalje. Uvijek se bojiš da postoji šansa da moraš i dalje primati kemoterapiju. Bila je srijeda kada sam dobila poruku od rodice. Rekla mi je da je nalaz gotov. Odmah sam se prepala. No, doktorica je prezadovoljna, nije očekivala da će biti ovako dobar nalaz. Nema kemoterapije, ide hormonalna terapija i radio terapija. Završila sam s kemoterapijama, sada i službeno.
Htjela sam zaplakati od sreće.
U nalazu je pisalo:
lijeva dojka – dobroćudan tumor;
lijevi limfni čvorovi negativni;
desna dojka – tumor se do operacije smanjio na 20 milimetara, a ono što je ostalo su izvadili;
izvađeno je 12 čvorova, u njima nisu pronađene maligne stanice, malignih stanica nema ni na rubovima – drugim riječima, limfni čvorovi su negativni, nema metastaza, nema više ništa maligno;
da, ulazim u super pozitivnu statistiku.
Pitala sam liječnicu postoji li šansa da je ostalo barem jedan posto malignih stanica. Rekla mi je da ne, da su sve izvadili i da sam sad čista. Kad to čujete, želite zaplakati od sreće. Počela sam piti hormonsku terapiju. Ostalo mi je još zračenje, na prva terapiju naručena sam 31. srpnja. Vjerojatno ću imati 25 zračenja, do tada ću iskoristiti ljeto najbolje što mogu. I liječnica mi je rekla da odmaram i budem pozitivna kao što sam bila.
I samo ponavljam u sebi: Nina zdrava si, zdrava si, zdrava si, zdrava si, zdrava si.
I znate jesam! I tako sam ponosna na sebe, na svoje nove grudi, na svoje ožiljke.
Ponosna sam na sebe, na sve što sam prošla. Izašla sam kao heroj iz ove priče!
#supergirl
Heroji su među nama.
P.S. Razočarana sam samo državom u kojoj živim. Zapravo time kada vam kažu da imate pravo, ali zapravo ga nemate. Jedan je od takvih primjera odbijenica koju sam dobila za grudnjake. Rekli su mi da nemam pravo na grudnjak zbog mojih ”novih sisa”. Kada sam predala žalbu rekli su mi da ću odgovor dobiti u roku od dva mjeseca. Ponovno sam se razočarala kada su mi rekli da to što sam ja platila implantate nije uračunato u zdravstveno. Smeta me i to što u državi ne postoji registar oboljelih od karcinoma. Smatram da bi mi kao društvo trebali poduzeti nešto da se promijeni. Zato bismo svi trebali pričati o svojim iskustvima i tako pomoći jedni drugima.
