Kako započeti priču koja mi je iz korijena promijenila život? I to ne samo meni, nego i svim meni bliskim ljudima.

 

Želju za pisanjem dobila sam zato što se bliži godišnjica događaja koji su moj svijet okrenuli naglavačke. Svi govore o Valentinovu. Ah što je to lijep dan u životu dvoje ljudi koji zajedno kroče kroz život! I meni je to bio lijep dan, sve do prije dvije godine.

Upravo na Valentinovo, 14. veljače 2017. godine, čula sam tu zlokobnu rečenicu koja mi i danas zvoni u ušima: „Gospođo Ranka, imate karcinom…“ U tom trenutku svijet je za mene stao, otvorila se neka rupa u duši koju iz dana u dan pokušavam pomalo zatvoriti, ali ne ide.

 

 

“Dvije godine nakon dijagnoze ja još uvijek bijem bitku sa svojim tijelom ne bi li ono koliko-toliko normalno funkcioniralo.”

 

 

 

Poslije mora isplakanih suza počela je i moja bitka. Ah što sam bila naivna! Mislila sam da će nakon operacije i kemoterapije sve proći. Da će to biti moja pobjeda. Ali prevarila sam se. Operacija i oporavak nakon operacije bili su mačji kašalj u odnosu na kemoterapije. To je doslovce bila borba, umrijeti ili živjeti, ali i to je prošlo. Istina, bilo je trenutaka kada sam od svega htjela odustati. Znala sam reći suprugu: „Odustajem, pa što bude!“ Hvala Bogu, životu i ne znam kome još što je u moj život doveo tog divnog čovjeka, moju stijenu, moj oslonac. Kada bih padala govorio bi mi da se imam zašto boriti i zbog koga živjeti. Pritom je mislio na našu djecu. Hvala mu na tome!

 

nismo same

 

Kada su završile moje kemoterapije, rekla sam sebi: „Super, moji su problemi riješeni, više nisam bolesna to je sve iza mene.“ E kako sam se prevarila. To je bio samo početak mojih problema. Netko će reći: Kakve sad ona ima probleme, pa preživjela je karcinom. Jesam, preživjela sam karcinom, ali moje tijelo, i ono najvažnije, moja psiha, trebaju puno vremena za opravak.

Dvije godine nakon dijagnoze ja još uvijek bijem bitku sa svojim tijelom ne bi li ono koliko-toliko normalno funkcioniralo. Sve ide polako i teško. U bolnici sam postala redovna mušterija koja skoro svaki dan nešto traži. A ja samo tražim rješenje mojih muka koje nikako da završe. Sa sestrama na šalterima svih mogućih ordinacija sam na ti. Već smo se sprijateljile koliko s njima svakodnevno provodim vremena.

 

 

Uz moju primarnu bolest bili su vezani samo onkolog i kirurg, a sada se družim sa psihijatrima, fizijatrima, ginekolozima, radiolozima i raznim drugim „ozima“. Dok ovo pišem vratila su mi se sjećanja i emocije i polako gubim fokus s onoga što sam vam htjela napisati.

Moja priča možda izgleda kao malo depresivna, ali meni se kroz bolest dogodilo puno lijepih stvari. Prva lijepa stvar je to što sam upoznala puno jakih žena, divnih medicinskih sestra i doktora i, naravno, ova stranica. Nismo same su lijek za dušu nas žena koje borimo naše bitke. Hvala vam što postojite! I za kraj, žene, kraljice, ja sam stavila osmijeh na lice i ne skidam ga. Idemo dalje! Hvala ovoj stranici na tome što je uz nas.

Provedite Valentinovo uz osobu koja vam uvijek izmami osmijeh na lice!

Volim vas sve!