Bio je lipanj 2012. godine. Na vratu mi je izbila čudna kvrga. Taman sam se pripremala odraditi još jednu sezonu u turizmu, imala sam 21 godinu, i kao i svi u tim godinama, bila sam puna života i energije.

Kvrgu na vratu nisam uzimala ozbiljno, ali nakon što se nekoliko dana nije povukla, član obitelji natjerao me da odem obiteljskom liječniku. Istoga dana završila sam na hitnoj gdje su mi punktirali tu kvrgu, ali i štitnjaču. Nalazi su ubrzani te sam već drugi dan saznala da imam zloćudni tumor štitnjače koji je metastazirao.

U slijedeća dva tjedna doznala sam da je tumor metastazirao i na oba plućna krila.

U srpnju iste godine počela je borba koja mi je zaustavila život do današnjeg dana.

 

Nikako se nisam mogla pomiriti s onim što mi je donijela bolest. Nisam bila sposobna shvatiti zašto mi je teško raditi, nisam mogla prihvatiti da mi se glas pretvorio u šapat i da nikada više neću moći pjevati. Nisam mogla prihvatiti nesanicu, bolove u glavi i ramenima, i ono najteže: da nikada više neću biti ista osoba.

 

Čitajući o karcinomu štitnjače, bila sam uvjerena da me čeka mali rez na vratu dužine do 3 cm, a ustvari čekale su me dvije operacije u kojima su mi odstranjeni 82 limfna čvora, štitnjača i popriličan dio lijeve strane vrata. Izrezana sam od uha do uha te sam ostala bez glasa. Uza sve to, jedna mi je glasnica ostala paralizirana.

U godinama koje su slijedile čekale su me terapije radioaktivnim jodom, napadaji panike,  anksioznosti, depresija i nemogućnost prihvaćanja same dijagnoze. Nikako se nisam mogla pomiriti s onim što mi je donijela bolest. Nisam bila sposobna shvatiti zašto mi je teško raditi, nisam mogla prihvatiti da mi se glas pretvorio u šapat i da nikada više neću moći pjevati. Nisam mogla prihvatiti nesanicu, bolove u glavi i ramenima, i ono najteže: da nikada više neću biti ista osoba.

Izgubila sam puno ljudi oko sebe, radila sam svakakve stvari kako bih se održala i kako bih se nosila s tugom, depresijom i strahom koje sam skrivala od svih. Nikako nisam uspijevala poloviti sve i stati na noge.

Prošlo je 10 godina. Trenutačno sam u procesu logopedskih vježbi te učim ponovno govoriti. Prošli tjedan moja je doktorica dovela jednog starijeg gospodina da se upoznamo. On je također ostao bez glasa, no iz drugih razloga. Dovela ga je kako bi mi ispričao svoju priču, svoju frustraciju sa situacijama s kojima se suočava na svakodnevnoj bazi otkako je izgubio glas.

Ja sam mu trebala na svom primjeru, kao puno teži slučaj, pokazati kako je moguće da mu se glas oporavi. Slušajući tog čovjeka, shvatila sam koliko sam zapravo napredovala u ovih 10 godina. Iako sam imala osjećaj da se ne mičem s mjesta, pomicala sam se svakim danom koji sam preživjela i ostala živa.

Sada me čeka kontrola, ali ovaj put idem u bolnicu. Ne stavljam više svoj život na čekanje. Uzimam bolovanje i moj me posao čeka kad se vratim u rutinu u kojoj sam već neko vrijeme.

Shvatila sam da ne mogu kontrolirati što će se dogoditi. Strah da se rak proširio, strah od novog raka i nove bolesti uvijek će biti prisutan. To je nešto sa čime svi živimo, pogotovo mi koji znamo da se to ne događa drugima.

Međutim, to nije razlog da ostanemo paralizirani u strahu kao što sam ja bila godinama.

Još uvijek imam teške dane, dane kada se pitam čemu sve ovo i koji je smisao mog života.

Čovjek koji je sjedio kraj mene u logopedskoj ambulanti dao mi je odgovor. Smisao je da pokažem drugima, koji su na samom početku ove borbe, da se može. Da postoji šansa i nada i da nismo sami u ovoj borbi.

Oko nas su ljudi koji su sve to prošli, i bol i negativne emocije i preslagivanje svoga života. Ti mali, veliki heroji koji nam bude nadu. Želim biti jedna od njih i jednoga dana reći: da, pobijedila sam rak.

Fotografije: Ira Mužević/privatni album