Oboljeli i liječeni od raka u Hrvatskoj spoznali su tijekom liječenja potrebe pacijenata. Stoga su udruge pacijenata i njihov angažman postali jedan od glavnih faktora za kvalitetno obrazovanje i pomoć pacijentima tijekom liječenja. To je specifikum Hrvatske, nisam vidio u Njemačkoj toliki broj udruga, gledano na broj stanovnika, s tako važnim inicijativama za pomoć pacijentima oboljelima od tumora. Udruge u Hrvatskoj napravile su puno za pacijente i njihov je angažman veliki dar za našu sredinu, govori mi proslavljeni hrvatski znanstvenik dr. Ivan Đikić, profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu.

Subota je predvečer, razgovaramo preko WhatsAppa dok Đikić vozi prema Frankfurtu kako bi stigao na 19. rođendan svoje najmlađe kćeri Emme. Vraća se s konferencije posvećene tzv. proxidrugs, novim lijekovima protiv tumora, ali i drugih bolesti.

„Posljednjih smo desetljeća postigli velike uspjehe u liječenju niza tumora, no javlja se problem rezistencije (otpornosti) na lijekove. Upravo radi toga se danas mijenja koncepcija pristupa u liječenju tumora. U prošlosti je korišten klasični pristup oslanjajući se na pozitivan učinak kirurgije, zračenja ili kemoterapije i išlo se maksimalnom snagom da bi se uništio primarni tumor. Danas se ide za tim da moramo razumjeti podvrste tih tumora, u kojoj su fazi svoga razvoja i da onda nemamo jednosmjernu terapiju nego se kod svih tumorima odmah počinje s kombiniranim terapijama. Obično se ne daju sve terapije u isto vrijeme. Primjerice, kemoterapija ide nakon šest tjedana, onda se kombinira s imunoterapijom pa se daju molekularni lijekovi. Ili se prvo ide s imunoterapijom, znajući da uništavamo tumore na antigenima koji postoje na tumorskim stanicama. Nakon toga dajemo kemoterapiju kako bismo ‘rasturili’ sve tumorske stanice i oslobodili još više antigena te se onda opet u kombinaciji daje imunoterapija“, pojašnjava Đikić.

No, tumori se vrlo brzo evolucijski mijenjaju i postaju otporni na terapije. O tome kaže:

„Svjesni smo toga da se kod svih vrste terapije kao jedan od glavnih problema javlja otpornost na lijekove. I zato se radi na  novim pristupima: jedan od njih je proxidrugs, terapija lijekovima koji utječu na približavanje molekula lijeka i proteina na koji djeluju. Putem približavanja, a ne inhibicije ili aktivacije, jer svi su lijekovi dosad bili inhibitori ili aktivatori nečega, uopće ne dira aktivnosti proteina na koji djelujemo. Umjesto toga približavamo proteine prema enzimima ligazama koje ih onda ubikvitiniraju tj. razgrađuju i degradiraju. Tako danas razvijamo puno efikasnije lijekove i to s tisuću puta manjom koncentracijom lijeka. To je zbog toga što jedna molekula lijeka može razgraditi jedan protein, maknuti se od njega pa razgraditi drugi, treći, peti protein… Jedna molekula može razgraditi 100 proteina. A dosad se jedna molekula vezala za jedna protein“, opisuje Đikić.

Naglašava kako proxidrugs predstavljaju novi modalitet u liječenju raka, ali i neurodegenerativnih i autoimunih bolesti. To je, kaže, konceptualno ogromna razlika u primjeni lijekova i danas je veliki trend ulaganja u taj princip liječenja.

„Vodim veliki projekt u koji njemačko savezno ministarstvo znanosti ulaže 45 milijuna eura. Ta će sredstva tijekom devet godina biti dodijeljena najboljim projektima s komercijalnim značajem za razvoj industrije i gospodarstva u Njemačkoj. U konkurenciji je bilo više od 200 projekata, a samo je je sedam bilo odobreno, među njim i naš koji se bavi proxidrugs tehnologijom. U naš projekt je uključen 21 partner, osam sveučilišta i 13 farmaceutskih i biotehnoloških kompanija. Država nama daje pet milijuna eura godišnje, ali svaki partner iz industrije mora platiti 50 posto onoga što dobije od države, dok mi iz akademske zajednice plaćamo 25 posto sredstava kako bismo preko metodologije proxidrugs otkrili nove lijekove“, priča Đikić.

 

Svjesni smo toga da se kod svih vrste terapije kao jedan od glavnih problema javlja otpornost na lijekove. I zato se radi na  novim pristupima: jedan od njih je proxidrugs, terapija lijekovima koji utječu na približavanje molekula lijeka i proteina na koji djeluju.

 

 

Priznaje da dosad nije radio na razvoju lijekova, nego na otkrićima i validaciji terapijskih metoda, mehanizmima bolesti i zdravlja.

„No, imali smo dobru viziju kako napraviti kulturu suradnje između industrije, kojoj trebaju naša otkrića, i akademske zajednice. Jer industrija treba i nama u akademskoj zajednici kako bi se ubrzao proces od otkrića neke supstance do pravog lijeka u kliničkoj praksi. Stoga se taj vremenski razmak od otkrića do razvoja lijeka, koji je nekad trajao pet do sedam godina pa i dulje, skraćuje na tri do četiri godine, što je veliki napredak. Mi ćemo 22. travnja u Frankfurtu, na skupu Drug Discover am Main, imati promociju našeg projekta za javnost, Želimo pokazati ne samo što radimo na razvoju proxidrugs nego ćemo pokušati obrazovati mlade jer ćemo pozvati i učenike iz gimnazija“, entuzijastički tumači Đikić.

Razgovor smo skrenuli na činjenicu da danas od tumora sve češće obolijevaju ljudi u tridesetim i četrdesetim godinama života. Primjerice, broj slučajeva kolorektalnog karcinoma, odnosno raka debelog i završnog crijeva, kod mlađih od 50 godina u svijetu je u velikom porastu. Tako se predviđa da bi do 2030. u nisu zemalja to mogao postati glavni uzrok smrtnosti od raka kod mlađih od 50 godina.

„To je sve točno i zabrinjavajuće. Nije lako objasniti zašto jer je u igri više čimbenika. Primjerice, imamo bolju dijagnostiku pa tumore otkrivamo ranije. Dodatni čimbenici su sve ono što se događa u promjenama u načini života posljednjih 30 ili 50 godina, prehrana, stres, obaveze… Evidentno je da imamo golemi problem s pretilošću, manjkom kretanja, pušenjem, alkoholom, drogama i brojnim stimulativnim sredstvima koja su dio socijalnog života, a danas ih mladi i djeca počinju rano konzumirati. K tome, žene danas u društvu imaju puno veći profesionalni angažman, a puno više su izložene hormonima kroz određeni period život. No, treba biti jako oprezan i imati dobre podatke da razumijemo što se događa kod svake vrste tumora u svakoj zemlji“, naglašava.

U svojim javnim istupima Ivan Đikić često ističe da rak nije jedna, nego mnoštvo bolesti koje se čak i kad je u pitanju isti tip malignog oboljenja razlikuju na individualnoj razini.

„Rak je bolest naših stanica koje su nas prestale slušati i postale su samostalne i dijele se kako one hoće. Svaki tumor je individualno specifičan osobi u kojoj raste. No, općenito tumori se razlikuju po tome pokazuju li relativno brzo znakove u svom razvoju kao kod tumora dojke, pluća ili debelog crijeva gdje možemo napraviti preventivne preglede i testove i brzo ih otkriti. Za razliku od njih, tumori ovarija ili gušterače se dugo, dugo uopće ne primijete pa se razviju u teške metastatske forme prije nego što ih otkrijemo. Iako nekad imamo slične lijekove za liječenje svih tih tumora u ranim fazama, zbog toga što ih prekasno otkrijemo, uspjeh u liječenju je puno slabiji kod tih pritajenih tumora“, govori Đikić.

Naglašava kako je kod nekih tumora u svega nekoliko desetljeća postignut golemi napredak u liječenju.

„Još samo prije 20 godina u prosjeku bi svega 20 posto žena kojima je dijagnosticiran rak dojke doživjelo pet godina jer smo imali kasnu detekciju bolesti. Danas 86 posto žena doživi pet godina nakon dijagnoze tumora. Glavni razlog je taj da tumore dojke dijagnosticiramo ranije i onda ih liječimo kroz puno dulju fazu pa u tom slučaju govorimo o tumorima kao o kroničnim bolestima“, komentira Đikić.

 

Još samo prije 20 godina u prosjeku bi svega 20 posto žena kojima je dijagnosticiran rak dojke doživjelo pet godina jer smo imali kasnu detekciju bolesti. Danas 86 posto žena doživi pet godina nakon dijagnoze tumora.

 

Dr. Ivan Đikić u razgovoru se osvrnuo i na prevenciju te važnost javnog zdravstvenog sustava.

„Svaka osoba mora se brinuti o svom zdravlju. Ako kroz određeni duži period primjećujete umor, određenu bol ili simptome koje ranije niste primjećivali, morate se obratiti liječniku. Ranim posjetom liječniku možete si pomoći ne samo u liječenju tumora nego i u borbi protiv drugih bolesti. No, nije samo važno da ljudi ne ignoriraju promjene koje kod sebe primjećuju nego moraju imati i zdravstveni sustav u koji se brzo mogu javiti s čvrstom vjerom da im taj sustav može pravodobno pomoći.  Jako je važno povjerenje ljudi u naš javni zdravstveni sustav. No, ulaganje u naš javni zdravstveni sustav je zapušteno dijelom zbog političke odluke da se pruža mogućnost privatnom zdravstvu. Stoga naše javno zdravstvo, koje liječi najveći broj tumorskih oboljenja, nema kapaciteta iako su mnogi liječnici dobri i trude se, ali nemaju opremu. I zato su ljudi izgubili povjerenje u javni zdravstveni sustav u Hrvatskoj – zaključio je.

 

Ulaganje u naš javni zdravstveni sustav je zapušteno dijelom zbog političke odluke da se pruža mogućnost privatnom zdravstvu. Stoga naše javno zdravstvo, koje liječi najveći broj tumorskih oboljenja, nema kapaciteta iako su mnogi liječnici dobri i trude se, ali nemaju opremu. I zato su ljudi izgubili povjerenje u javni zdravstveni sustav u Hrvatskoj

 


Fotografije: Sveučilište Goethe

Tko je Ivan Đikić?

Ivan Đikić jedan je od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika u inozemstvu. Rođen je u Zagrebu gdje je diplomirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu. Znanstveno se usavršavao u laboratoriju prof. Josepha Schlessingera u New York, jednog od najcitiranijih znanstvenika današnjice, nakon čega postaje voditelj laboratorija u Ludwigovom Institutu za istraživanje raka u Uppsali (Švedska).

Od 2002. godine s obitelji, suprugom Ingom i djecom Lovrom, Petrom i Emmom, živi u Frankfurtu gdje je redoviti profesor medicine na Sveučilištu Goethe, direktor Instituta za biokemiju II (IBC2) u Frankfurtu te jedan od trojice osnivača Frankfurtskog instituta za rak (Frankfurt Cancer Institute; FCI), posebne vrste translacijskog onkološkog centra za koji je do 2025. osigurano čak 116 milijuna eura.

Dobitnik je niza priznanja među kojima se ističu najprestižnija njemačka znanstvena nagrada “Gottfried Wilhelm Leibniz” za 2013., nagrade američkog (AACR) i europskog (EACR) i njemačkog (DKH) udruženja za rak, Hans Krebs nagrade i drugih. Član je Leopoldine, njemačke akademije znanosti te Američke akademije znanosti i umjetnosti. Prije dvije godine Đikić je dobio i švicarsku nagradu Louis-Jeantet za medicinu, jednu je od najprestižnijih nagrada za biomedicinska istraživanja.

* Tekst je objavljen u sklopu projekta “”Uz nas niste sami”