„Život na kredit, financijska neizvjesnost i zaduženost, rastuća nezaposlenost, siromaštvo djece i mladih, povećanje broja građana koji žive u apsolutnom ili dubinskom siromaštvu, veći broj beskućnika, korisnika pučkih kuhinja, siromašnih, čiji su prihodi daleko od linije siromaštva ili su korisnici različitih socijalnih naknada, jest globalna slika svijeta, ali i naš realitet. Ratovi, pandemije, elementarne nepogode uvijek nam podižu svijest o krhkosti života i onoj tankoj granici između imati i ‘preko noći’ nemati i pred svako društvo postavljaju ozbiljna pitanja o resursima koje imamo u prevladavanju takvih razdoblja.“

Riječi su to Đordane Barbarić, najpoznatije splitske dobrotvorke¸ bivše dugogodišnje predsjednica udruge MoSt, koja je za svoj rad nagrađena i Nagradom grada Splita za životno djelo.

Ovim riječima Barbarić je najbolje oslikala svijet u kojem živimo, a u kojemu su siromaštvo i beznađe uzeli maha posljednjih godina, umjesto da nam bude sve bolje i da se, zahvaljujući modernim tehnologijama i svemu što nam je na raspolaganju, smanjuje broj onih koji žive životom nedostojnim čovjeka. A kada siromašni ljudi još i obole od malignih ili drugih bolesti, onda se njihov život pretvara u neizdrživi pakao.

No, upravo su Đordana Barbarić u Splitu i Romana Galić u Zagrebu prepoznate kao žene koje se ne boje prepreka te se u dva najveća hrvatska grada hvataju ukoštac s najtežim društvenim problemima. Stoga su i najbolji primjeri za završetak ovog serijala o siromaštvu i bolesti jer nam svima pokazuju da nije sve u sustavu, dosta toga ovisi i o hrabrim i “tvrdoglavim” ljudima, čija djela, a ne samo riječi, svjedoče o važnim pomacima u društvu. Uostalom, i inicijativa “Pravo svakog djeteta na školski obrok” polučila je odlukom Vlade da se svoj djeci osiguraju za njih besplatni obroci u školama, a iza Inicijative stoji velik osoban trud i upornost četiri profesorice: izv. prof. dr. sc. Ivana Dobrotić, prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, izv. prof. dr. sc. Antonija Petričušić i izv. prof. dr. sc. Marijana Kletečki Radović.

Kako kaže izreka – kad ima volje, ima i načina. Tome u prilog idu i zagrebački podaci.

dr. sc. Romana Galić, zamjenica pročelnice Ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba

 

„Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj se posljednjih nekoliko godina kreće oko 18 posto, a stopa rizika od siromaštva u Gradu Zagrebu se smanjuje i u 2020. je iznosila 18,5 posto, u 2021. godini 11,6 posto, a u 2022. godini 9,5 posto. To bi nas moralo, barem prema statistikama, ohrabriti da ono što radimo pokazuje rezultate te da je smjer koji smo odabrali i mjere koje se poduzimaju dobre. Ipak, iza te statistike stoje neke sudbine, stoje ljudi u potrebi. I, dok god ima onih kojima je za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba nužna pomoć drugih, naš posao nije završen ili nije u potpunosti uspješan“, kaže dr. sc. Romana Galić, zamjenica pročelnice Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom i ističe da je lokalna zajednica ta koja može i mora prepoznati potrebe svojih građana i djelovati tamo gdje oni i nastaju.

U Zagrebu su posljedice pandemije potaknule odgovorne da donesu Zagrebačku strategiju borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti od 2021. do 2025. godine, kako bi prevenirali i smanjili rizik od siromaštva i socijalne isključenosti. U fokusu mjera koje provodi Grad Zagreb je pomoć najpotrebitijima, kako bi im olakšali životne nedaće i vratili dostojanstvo, a kako ističu, aktivnostima nastoje i osigurati pravednost u sustavu socijalne skrbi, dok se bore za smanjenje nejednakosti. Njihov socijalni program je usmjeren na siromašne ili socijalno isključene građane (primjerice, beskućnike), građane koji su u povećanom riziku od takvih pojava (npr. umirovljenici, starije osobe samci, jednoroditeljske obitelji), potom na građane kojima je potrebna socijalna zaštita (npr. žrtve obiteljskog nasilja, koje nisu nužno i siromašne), djeluju i subvencijama u osnovnim i srednjim školama (omogućavaju im boravak, prehranu, besplatne udžbenike), kao i subvencijama u predškolskom odgoju, a potrebitima daju u najam i gradske stanove. Sustav socijalne skrbi u Zagrebu korisnicima pruža ili socijalne pomoći ili socijalne usluge, ovisno o potrebama građana.

„Misao vodilja nam je u Gradu Zagrebu da stalno pratimo potrebe naših sugrađana, kao i utjecaj socijalno ekonomskih uvjeta na njihov život. Na osnovu toga, stalno usmjeravamo, unaprjeđujemo i kreiramo nove socijalne usluge i prava, kako bismo pomogli najpotrebitijima. Tako smo uveli i brojna nova prava tijekom prošle i ove godine, nastojeći brinuti o svim kategorijama građana, od djece, do umirovljenika i beskućnika. Uz uobičajene usluge, postoji i niz projekata, koji se financiraju europskim sredstvima, kako bismo, primjerice, edukacijama i radionicama pomogli beskućnicima i najranjivijim kategorijama i vratili ih u svijet rada. Tako im nastojimo pomoći da izađu iz začaranog kruga siromaštva“, ističe Romana Galić, napomenuvši kako su organizacije civilnog društva važan partner Gradu Zagrebu i u osmišljavanju i u provođenju mjera i aktivnosti usmjerenih najranjivijima te zaključuje da su upravo organizacije civilnog društva najsnažniji zagovaratelj potreba sugrađana, ali i korektiv svega što se u Gradu poduzima.

U Splitu je, pak, jedna takva – udruga MoSt, koja je ovih dana posebno živahna, iako se teško može reći da oni ikada miruju. Naime, ta udruga upravo slavi 25 godina rada, a u Splitu je žila kucavica za mnoge koji su na svom životnom putu posrnuli i trebaju ruku spasa. Upravo u MoStu pružili su pomoć djeci i mladima s problemima u ponašanju, beskućnicima, razvili su centar znanja za društveno uključivanje i smanjenje siromaštva, a i cijeli grad su pretvorili u jedan veliki volonterski centar jer vjerojatno nema niti jedne osobe u Splitu koja nije sudjelovala u MoStovim akcijama. Jedna od ključnih osoba iza svega toga je i Đordana Barbarić, voditeljica Centra znanja za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva udruge MoSt i autorica publikacije “Siromaštvo – Mrlja na savjesti čovječanstva”.

„Siromaštvo nije samo ‘neimanje’, ono sa sobom nosi osjećaj bezvrijednosti, strah, očaj, patnju, beznađe, samoću, donosi krizu i slom obitelji, porast nasilja, delinkvencije, ovisnosti, poteškoće mentalnog zdravlja, vodi društvenoj marginaliziranosti i isključenosti. Siromaštvo je staro kao i čovječanstvo, ali njegova slika i pojavnost se kroz povijest mijenjala. U suvremenom svijetu ovo je tema o kojoj se svakodnevno govori, piše, raspravlja, bori na svim meridijanima jer gotovo jedna petina čovječanstva živi u dubokom siromaštvu. I nigdje ne ide glatko i jednostavno jer je siromaštvo ozbiljan, kompleksan i zahtjevan društveni problem“, objašnjava Đordana Barbarić.

Dodaje da  je pred donositeljima odluka, osim pitanja o pravednoj raspodjeli dobara, važno pitanje i kakvu viziju društva uopće imaju i je li u toj viziji i dostojanstven život građana na prvom mjestu. Za stručnjake u pomagačkim zanimanjima je izazov kako uopće provoditi prevenciju i kvalitetnu psihosocijalnu podršku, kada broj ljudi u potrebi raste iz dana u dan, a važne pomagačke struke već smatra deficitarnima. A za sve ostale u društvu Đordana Barbarić postavlja pitanje kako u poljuljanom sustavu vrijednosti dati neki dublji smisao našim životima i može li to biti briga za druge i rad za dobrobit zajednice.

Đordana Barbarić, voditeljica Centra znanja za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva udruge MoSt

 

„Glavni postulat svake naše javne politike treba počivati na najvažnijem ljudskom pravu, pravu na dostojanstven život. Prije gotovo dva desetljeća smo definirali sve ranjive skupine u riziku od siromaštva u našem društvu, ali mnogi od njih još uvijek ne žive dostojanstveno, posebno beskućnici. Postoje građani koji godinama žive bez struje i vode, ‘Majskih poljana’ ima više nego što mislimo. Niti jednoj zemlji nije jednostavno progovarati i suočiti se s tim, pa tako ni nama, i predstoji nam jako puno posla da u svakom dijelu naše zemlje imamo jednako dostupne i priuštive socijalne i zdravstvene usluge. To još uvijek nije tako, premda brojni zakoni na to obvezuju jedinice lokalne i regionalne samouprave“, navodi Barbarić, a rješenje vidi u povezivanju svih aktera, od onih na terenu do onih koji donose odluke i neizostavnom – dijalogu.

Jer, kako kaže, imperativ je povezivanje i umrežavanje na svim razinama, bez obzira o kakvom se svjetonazoru ili političkoj opciji radi, imajući na umu da u borbi protiv siromaštva nema takvih podjela.

„Pomoći nam mogu iskustva drugih zemalja s puno većim brojem beskućnika i puno boljim financijskim i smještajnim kapacitetima. Sve zemlje svijeta, u kojima je socijalna skrb kakvu priželjkujemo, i sve EU strategije koje pratimo, zagovaraju velika ulaganja u obrazovanje, u mjere (samo)zapošljavanja i unaprjeđenje gospodarstva, za svaku ranjivu skupinu imaju jasno razvijene i dostupne osnovne usluge i to je put“, zaključuje Barbarić.

Za sinergijsko djelovanje i umrežavanje se zalaže i Romana Galić. Njezinu ćemo misao izdvojiti za kraj ovoga serijala jer vjerujemo da najbolje govori o ljudskosti pojedinaca u sustavu i onih koji su svoj život i karijere podredili pomaganju ljudima koji svakoga dana koračaju po rubu:

„Ono što nam ne nedostaje je ljubav prema čovjeku, otvorenost i želja da život u gradu učinimo lakšim, boljim i sretnijim.“

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.