Dnevni list 24sata objavio je veliku temu o raku “Karta smrti Hrvatske” s podacima o broju novooboljelih i umrlih muškaraca i žena od pojedinih vrsta tumora, ukupno u Hrvatskoj i po županijama. U sklopu teme objavljen je i moj tekst koji prenosimo uz dozvolu uredništva, kao i cijelu uvodnu temu kolegice Alenke Ožbolt.
Jedan od prvih konkretnih poteza bivšeg ministra zdravstva Darija Nakića bilo je ukidanje „Programa 72 sata“ namijenjenog onkološkim pacijentima. To me je užasno naljutilo i to iz dva razloga. Prvo, u svibnju 2015. dijagnosticiran mi je rak dojke i uopće nisam imala pojma da postoji „Program 72 sata“. Nikad mi ga nitko nije ponudio. Drugo, ministar je, kako bi dokazao da je u pravu, tvrdio da od raka uglavnom obolijeva „starija populacija“.
Rak pogađa sve
Kad sam oboljela, imala sam 52 godine. Ako bivši ministar misli da sam stara i da sam svoje proživjela, ja tako ne mislim. Život je tek preda mnom.
Danas svi nalazi pokazuju da sam zdrava. No doći do toga nije bilo ni malo lako. Odradila sam 16 kemoterapija i 25 zračenja. Posljedice osjećam i danas. Limfa mi ne funkcionira kako treba pa mi jako otiču noge. Ponekad od bolova ne mogu spavati cijelu noć ili ujutro ustati iz kreveta. Kažu da je to od kemoterapije. Baš kao i zaboravljanje. Neki dan sam se potpuno izgubila u centru grada. Mjesec dana prije toga krenula sam kćerki na roditeljski, a onda u jednom trenutku više nisam znala kamo idem. Ali tu sam. Živa sam.
Redovite kontrole nužne
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim što mi se točno dogodilo. Bio je petak, 29. svibnja, kad me je liječnik kod kojeg sam kontrolirala dojke posljednjih 12 godina nazvao i rekao kako je nalaz pokazao da imam rak. Srušio mi se cijeli svijet. Tad sam imala naznake da ću uskoro ostati bez posla. I na sve to još i rak. Nakon početnog šoka i mora isplakanih suza brzo sam se pribrala. Istu me je večer u svojoj poliklinici primio prof. dr. Zdenko Stanec. Odlučila sam otkloniti obje dojke. Operaciju smo zakazali za 16. lipnja. Ma kako to glupo zvučalo, trebalo mi je neko vrijeme da se oprostim sa svojim dojkama i pronađem unutrašnji mir.
Rak – bolest duše
Sad se sigurno pitate zašto sam odlučila maknuti i zdravu dojku. Zato što sam iz te navodno zdrave dojke svake godine izvadila najmanje dvije epruvete gnoja. Svaki stres prolazio mi je kroz dojke. Stres na poslu, stres u privatnom životu… Posljedice sam uvijek prvo osjetila na dojkama. Kažu kako je svaka tjelesna bolest povezana s našim emocijama. Aposlutno točno. Kroz razgovor s drugim oboljelim ženama spoznala sam da je svaka od nas prije bolesti imala neku emotivnu tragediju. Danas nakon svega što sam iskusila rekla bih da je rak definitivno bolest duše. I tu već dolazimo do najvećeg apsurda našeg zdravstvenog sustava u kojem se liječi samo tijelo. O tome kako se osjećate nitko s vama ne razgovara. Iako je psihološka pomoć u tom periodu potrebna ne samo vama, nego i članovima vaše obitelji, pa i prijateljima. To je bio jedan od motiva zašto sam pokrenula portal Nismo same. Moj je stav da se nitko tko je prošao težak put izliječenja ili se još liječi ne smije osjećati usamljeno i zaboravljeno.
