Bila sam stara svega 16 godina kada sam iz jednog malog mjesta u BiH došla u Zagreb i zaposlila se u Vinogradskoj bolnici na radnom mjestu servirke. Nakon nekoliko godina prešla sam raditi u Dječji vrtić Pčelica, a potom, na suprugov nagovor, u Elektro-kontakt, na radno mjesto sastavljača proizvoda. Kada su mi otkrili rak vrata maternice imala sam 26 godina. Bila sam u šoku i panici. Najveća mi je snaga bila moja obitelj: suprug i naši sinovi od kojih je mlađi tada imao šest godina.
Kada su mi 2001. otkrili tumor desne dojke samo sam rekla: „Bože pomozi mi, daj mi snage da izdržim.“ Djeca i suprug ponovno su me tješili. Govorili su mi da sam hrabra i da ću i ovaj put sve izdržati. I taman kada sam shvatila da moram dalje kroz život, i pomirila se s tim da su mi dijagnosticirane dvije različite maligne bolesti, izgubila sam supruga. Umro je 2003. od raka želuca. Ponovno sam pala u depresiju, a zbog djece sam se trudila ostati pozitivna i nasmijana. Ipak sam im samo ja ostala.
Moj je životni put bio jako trnovit, no imala sam veliku volju za životom koja me je gurala naprijed. Sama sam sebi govorila: „Ja to mogu!“
Godine su prolazile, djeca su narasla, stariji sin se oženio i podario mi tri prekrasna unuka.
Radila sam sve do 2009. godine kada sam otišla u invalidsku mirovinu. Nije dugo trajalo. Godine 2010. ponovno mi je dijagnosticiran tumor na desnoj dojci pa sam morala na još jednu operaciju.
Kata Zobaj: Svoju sam priču odlučila ispričati jer smatram da se u javnosti premalo govori o raku grla. Ljudi malo znaju o toj bolesti pa se događa da me u tramvaju jako čudno gledaju, a kad progovorim u daljini čujem komentare da pričam kao robot.
I taman kad sam pomislila da je sve prošlo, pojavili su se problemi s grlom. Stalne upale, antibiotici, svakih 15 dana ostajala bih bez glasa. Sve je to trajalo godinama (od 2011.) no liječnik opće prakse nikako me nije slao specijalisti. Tek 2017., na moj zahtjev, dao mi je uputnicu te odlazim na Rebro. Liječnik me odmah šalje na biopsiju. Nakon nekoliko dana zovu me da se hitno javim u bolnicu. Došla sam nasmijana, no liječnik me je dočekao jako zabrinut. Vidim, sve nešto okoliša i onda mi kaže: „Gospođo, imate rak grla, moramo vas hitno operirati.“
Nakon te rečenice doživjela sam šok koji ne mogu opisati. Srećom, sa mnom je bio sin koji me je ohrabrio i stalno ponavljao: „Majko, ti si jaka, što si sve izdržala i ovo ćeš.“
Operirana sam u siječnju 2018. Uklonjen mi je cijeli grkljan te sam dobila govornu protezu pomoću koje pričam.
Zamislite taj osjećaj, normalno govorite 57 godina i onda odjednom više ne možete govoriti.
Zahvaljujući mojoj upornosti i upornosti moje logopedice, profesorice Tamare Živković-Ivanović, ja danas pričam.
U tome mi je pomogla i moja pozitiva te podrška moje djece.
Svoju sam priču odlučila ispričati jer smatram da se u javnosti premalo govori o raku grla. Stalno spominjemo rak vrata maternice, rak dojke, a o raku grla gotovo nema ni riječi.
Ljudi malo znaju o toj bolesti pa se događa da me u tramvaju jako čudno gledaju, a kad progovorim u daljini čujem komentare da pričam kao robot. Zna se dogoditi i da se odmaknu od mene kad im se približim, kao da sam zaražena.
U početku mi je bilo neugodno zbog toga što me tako čudno gledaju, a sad sam se već navikla na komentare i poglede.
Preboljela sam četiri tumora, no ni jednom se nisam osjećala tako stigmatizirano kao sada, nakon što sam operirala rak grla.
