Pratim vas stalno i nekako vas sve osjećam bliskima pa sam osjetila potrebu napisati vam svoju priču. 

Zovem se Danka, rođena sam 1978. u Zenici, odakle sam za vrijeme rata s roditeljima i sestrom izbjegla u Gradišku na Savi. Udala sam se sa 28 godina i rodila sina, no zbog nesređenih obiteljskih odnosa brak se raspao nakon godine dana pa sam se vratila roditeljima. 

U obiteljskom domu pronašla sam potrebnu sigurnost. To je život: padaš, ustaješ i ideš dalje. Živjela sam normalan život sa svojim sinom i roditeljima. A onda sam nakon deset godina upoznala razvedenog muškarca s kojim sam započela vezu. Odlučili smo se na zajednički život. Nakon četiri godine veze ostala sam trudna. Imala sam tada 41 godinu i bila sam presretna. Oboje smo bili presretni, jako smo željeli bebu. Kad se beba rodila, vrlo sam brzo morala prekinuti dojenje zbog nedostatka mlijeka, a kad je imala četiri mjeseca napipala sam kvržicu na desnoj dojci. Odmah sam se javila liječniku. Nalaz je pokazao da je u pitanju hormonski progresivan karcinom, uhvaćen na samom početku. 

Kao i za svaku ženu, i za mene je to bio veliki šok. 

Slijedilo je osam kemoterapija, potom operacija i 30 zračenja. 

Danka Babić: Voljela bih da moje iskustvo pomogne drugim ženama, i da im put kroz bolest učini lakšim.  

 

Sve sam to prošla gotovo sama, uz malu aktivnu bebu i starijeg sina. Kad sam saznala dijagnozu, suprug mi je odjednom okrenuo leđa. Čak me i udario nakon druge terapije. Situacija je postala neizdrživa pa sam pokupila djecu i i vratila se roditeljima. Stalno sam si govorila: ako sam pobijedila rak, pobijedit ću i ovo. Opet sam pala i ustala, sada jača neko ikad prije. 

Danas radim u jednoj apoteci i imam veliku podršku poslodavaca, divnih ljudi koji su mi puno pomogli, uz moje roditelje i sestru koja je svaki trenutak bila uz mene. Koja i sad strahuje za mene. 

Moje je liječenje potpuno završilo u lipnju ove godine. Osjećam se zdravom, kao da sam ponovno rođena. Smijem se, pjevam, plešem… svaki dan!

Smatram da je moj život božji put koji sam morala proći i da moj slučaj nije toliko strašan, jer ima i gorih.

Najvažnije je od svega da sam dobila novu priliku za život. Nadam se da mi se bolest više nikada neće vratiti. 

Voljela bih da moje iskustvo pomogne drugim ženama, i da im put kroz bolest učini lakšim.