Možda će zvučati glupo, ali ja se uopće nisam osjećala bolesnom. Taj mali gad i ja upoznavali smo se nekoliko dana za vrijeme tuširanja. Bila je jesen 2014. godine. Imala sam 35 godina. Kad sam shvatila da kvržica ipak postoji, potražila sam pomoć. Poslali su me na punkciju, a nalaz je stigao 29. listopada. Točno na rođendan moje kćeri. Vijesti su bile najgore moguće. Samoj sebi sam rekla: Sad plači, vrišti … Ali rođendan je. Ta me pomisao spasila i ohrabrila. Ako sam tog datuma na svijet donijela svoju djevojčicu, to će me voditi i da se riješim tog ‘rakonje’…Zbog sebe i svih koji me trebaju. Ubrzo sam završila na torakalnoj kirurgiji gdje su mi napravili mastektomiju lijeve dojke. Nalaz je pokazao da je riječ o trostruko negativnom karcinomu. Bilo mi je teško gledati ranu na dojci, ali ona je je dokaz da sam sve izdržala. I operaciju i 16 kemoterapija i sve ono što ide uz njih: gubitak kose, trepavica, obrva… Ma svega bitnog, pomislio bi čovjek. No, ništa nije toliko bitno kao činjenica da sam još uvijek tu.
Početak terapije bio mi je totalno nepoznat. Ubrzo sam čula za Facebook grupu Lavice kojoj sam se pridružila. Tada sam shvatila da nisam sama. Toliko hrabrih žena koje su se borile kao i ja, dale mi podršku i objasnile mi kakav će biti moj život u sljedećih šest mjeseci. Bile su mi sve. Osjećala sam se jako utučeno, iako sam to dobro skrivala. Bila sam si užasna, nisam se mogla pogledati u ogledalo. S jedne strane ogromni ožiljak, a s druge ćelava glava, kapci bez trepavica …Više nisam bila ona ista žena kao prije bolesti. No, onda sam shvatila da sam sebi lijepa i bitna i takva kakva jesam. Sa svime što me snašlo izborila sam se hrabro i izdržala do kraja bez predaje. Danas sam ponosna na sebe. Da nije bilo bolesti, ne bih znala koliko sam zapravo hrabra i ne bih upoznala sebe u borbi za život. Jako sam društvena i vesela, kao i prije bolesti. Živim kao prije, ništa nisam promijenila, osim što sada više mislim na sebe. Ne opterećujem se više nebitnim stvarima. Uz dobru volju i želju sve se može, put nije lak, to znaju svi koji su se susreli s ovom bolešću.
Anita Crnjac / Foto: privatna arhiva
Eto me i danas tu, nakon više od dvije godine. Što će biti dalje ne znam, ali vjerujem u život. I da, nisam sama, niti sam se ikada tako osjećala. Imam troje djece. Kćer i dva sina. Mlađi je u vrijeme kada sam se razboljela išao u drugi razred osnovne škole. Moj mali anđeo, on mi je bio zvijezda vodilja, baš kao i stariji sin koji me gurao naprijed. Uz obitelj, velika su mi potpora bili i prijatelji.
Vjerujem da se datum kada sam saznala dijagnozu i datum rođenja moje kćeri nisu slučajno poklopili. Taj je datum povezan i s datumom anđela čuvara. Opet ne slučajno. Ja vjerujem u život, vjerujem u čuda i volim sebe kakva god da jesam. Volja i želja za životom dale su mi krila. Ja sam za sebe pobjednik. Iskreno se nadam da je rak bio samo moj slučajni prolaznik kojega više neću sresti.
