O.K. Imala sam gustu, zdravu, smeđu kosu do struka. Što da radim s njom? Je li bolje skupljati je po podu svakodnevno ili ošišati i spremiti? Neeee….Donirat ću svoju kosu djeci!

 

Zovem se Andrea. Za dva mjeseca punim veeelikih 40. Moja priča počinje prije otprilike dvije godine. Majka sam dvojice predivnih dječaka u dobi od šest i osam godina. Život mi se vrtio oko njih, obojica su dojene bebe i često sam znala govoriti: Ako jednom dobijem rak dojke, stvarno sam baksuz!!!

Mlađeg sina dojila sam skoro tri godine. U tom sam razdoblju bila poprilično mršava. Nakon poroda imala sam 70 kilograma, a u periodu dojenja pala sam na 49 kilograma. Isprva sam mislila da je uzrok moj mali ‘sisavac’, no kasnije će se ispostaviti da je uzrok bio puno gori.

Odlučila sam prekinuti dojenje kako bih se malo oporavila, ali kilogrami nikako da krenu gore. O.K., pa ne mogu odmah, mislila sam. No, ni nakon dvije godine ništa se nije promijenilo. Odlučila sam otići doktoru. Nisam se osjećala dobro. Imala sam u danu periode kada bih imala toliko jake napade gladi kao da danima nisam jela, iako bi od zadnjeg obroka prošlo tek sat vremena. Kroz glavu su mi znale proći riječi moje majke koja je umrla od tumora maternice. Znala bi reći: Ako nešto ne pojedem, umrijet ću od gladi. Kopkale su me te riječi, ali sam mislila: Ma nemoguće! Previše radim, premalo odmaram. A i s ginekološke je strane sve bilo u redu. Počela sam „tamaniti“ čokolade, noću bih ustajala i jela bilo što, samo da je slatko. Osjećala sam umor i iscrpljenost, pritisak u prsima. Suprug me natjerao da odem liječniku. Bila je jesen 2014. godine. Nalaz krvi bio je uredan, hormoni štitnjače isto, jetrene probe također, šećer, željezo… Ma, sve je bilo savršeno. Moj liječnik više nije znao kuda da me pošalje, pa me poslao na hitnu. Rekao je da će mi na hitnoj, uz malo sreće, napraviti kompletnu obradu srca, pluća i  krvi, pa ćemo vidjeti. Nalazi su bili u redu, dijagnoza je glasila: Stres!!!  Hahaha, pa tko danas nije pod stresom??!!!

 

 

Bacila sam papire i odustala. Nije mi ništa, i dalje sam mislila da je u pitanju samo iscrpljenost kao posljedica dojenja. No, kako su dječica bila mala, svako bi se večer uspavljivali tako da svi legnemo u krevet, svatko na jednoj strani. Moj ‘sisavac’ je teško prebolio odvajanje od dojke, naslanjao bi glavu i pikao me bradom. Počele su nelagode u dojci. „Nemoj zlato tako, boli me“, znala bih reći djetetu, ali nije mi palo napamet da odem na pregled. Iz večeri u večer bol je postajala sve jača. „Gad“ se branio kad bi ga Nino pritisnuo svojom bradom.Tu večer Nino se okrenuo na svoju stranu, a bol u dojci i dalje je bila prisutna. Hajde da vidim što me toliko boli, pomislila sam. Najprije neka velika kvrgetina kao jaje, pa žlijezda, a ispod nje mala kvržica. Tvrda i nepomična, kao zrno graška. Oblio me znoj. Odmah sam znala što je. Suprug je bio na terenu, trebala mi je potvrda. Kad se vratio i on ju je osjetio. Pitao je što je to. Nisam mu rekla na što sumnjam. Moja susjeda i dobra prijateljica radi kao inženjer radiologije, svakodnevno se susreće s karcinomom dojke. Suprugu sam rekla da ću nju pitati što je to. Više nismo pričali o tome…

Nakon tjedan dana, otišla sam napokon k njoj na kavu i rekla joj da me prepipa. Uozbiljila se i problijedila. I ona je odmah znala što je u pitanju. Rekla je da poslije menstruacije tražim uputnicu za ultrazvuk kako bi se točno vidjelo što je. Na ultrazvuku su se vidjeli mikrokalcifikati. Uslijedile su mamografija, punkcija i čekanje…. Bila je srijeda, zvala sam za nalaz punkcije. Rekli su mi da moram doći po nalaz, da mi ne mogu ništa reći preko telefona. Sve mi je bilo jasno!!! Bio je prekrasan sunčan dan, a ja u rukama nosim crne vijesti, gledam ljude oko sebe i mislim koliko ih još ima rak u sebi, a da to ni ne znaju…

 

nismo same

Andrea Krivačić / Foto: privatna arhiva 

 

Što ću reći kada dođem kući, kako ću reći da imam rak? Kako ću djeci objasniti da je mama bolesna? U glavi sam imala sto pitanja bez odgovora i samo jednu misao: Moje mi je dijete spasilo život! Moram preživjeti zbog njih, ne smijem ih ostaviti tako male, oni me trebaju!

Bio je petak. Taj sam dan s liječnicom imala dogovoren susret koji me je promijenio. Divna ženica, čim me pregledala rekla je: To mora van. Sve! I to što prije! Vidimo se u ponedjeljak, u utorak ste na stolu!

Ali ja ne mogu. Nino je bolestan, a nemam nikoga tko bi bio s njim. „Nino ima tatu, sad ste vi na prvom mjestu! Sad ste vi prioritet kako bi djeca imala i mamu!“, rekla je. Stresla sam se. U redu, rekla sam, vidimo se u ponedjeljak. Operirana sam 3. ožujka. Na suprugov rođendan. Moj neprijatelj dobio je ime i prezime: duktalni invazivni, hormonski ovisan rak!! Daljnji tijek bio je ovakav: šest kemoterapija po FEC protokolu, nova borba! Rekli su mi da podignem periku jer će mi otpasti kosa. A o ostalih 346 nuspojava kemoterapije nitko ništa….

O.K. Imala sam gustu, zdravu, smeđu kosu do struka. Što da radim s njom? Je li bolje skupljati je po podu svakodnevno ili ošišati i spremiti? Neeee….Donirat ću svoju kosu djeci! Ali, gdje, kako, kome se obratiti? U Hrvatskoj to ne postoji!!! Užas!!! Zvat ću Provjereno, oni rješavaju sve! Došli su, napravili prilog i odnijeli moju kosu u ‘Kilometar kose’….Nakon toga pokrenula se lavina za donaciju kose. Periku nikada nisam podigla, ponosno sam šetala svoju ćelavu glavu, ljudi su buljili u mene, neke bi pozdravila, nekima se nasmiješila, a nekima bih najradije isplazila jezik!

I… preživjela sam! Na prognoze se ne obazirem, ne zanimaju me, ne želim biti dio crne statistike. Živim punim plućima, družim se s ljudima koji su mi bili veeeelika podrška u svemu. Ljubim i grlim svoju djecu svaki dan!!! Radim stvari koje me vesele, nisam više rob kuće!