Život nam diktiraju okolnosti. A okolnosti znaju postati preteške. Kako preživjeti u doba korone?
Piše: Maja Vukoja, dr. med., spec. psihijatar
Da, rekli smo da će proći.
Sve prođe.
I prošlo je.
Počeli smo normalnije živjeti.
Barem smo pokušali.
Prema očekivanjima, nekima je išlo teže, a drugima lakše.
Nakupilo se strahova, trauma, neobavljenih pretraga, nerealiziranih susreta, vjenčanja i rođendana bez publike.
Bilo je tu i otkazanih koncerata, predstava, filmova i letova.
Kad sam se vratila u psihoterapijski rad nakon karantene, dobila sam razne uvide i spoznaje.
Ekstroverti su jedva dočekali popuštanje mjera. Za razliku od njih, introverti su poželjeli da izolacija još malo traje. Kažu da su sad imali izliku za socijalnu distancu i nisu se nikome morali opravdavati zbog toga što sjede između četiri zida i ne idu na kave. Izbjegli su dosadne rodbinske susrete, pa čak i rade od kuće. Za poželjeti.
Nekima je bio gori potres koji je pogodio Zagreb, drugima korona.
Puno ljudi još uvijek spava u odjeći, a oni koji žive u kući spavaju u vrtu.
Ljudi su pili puno više sedativa od propisanog, mnogi su često posegnuli za alkoholom.
Neki kažu da im je svejedno za oboje.
Za njih me najviše strah.
Kažu da nema ništa gore od ravnodušnosti.
I taman kad smo se počeli uhodavati, vratila se.
Gospođa K.
Nazovimo je tako.
Informacije se mijenjaju iz sata iz sata pa se pitamo bombardiraju li nas zabludama.
Ljudi su nepovjerljivi, a s porastom nepovjerenja raste i strah.
Pacijenti su puni briga i strahova.
Brige koje nam je donio potres još su uvijek tu, taman toliko da izazovu trening živaca. Pa onda još i brige zbog gospođe K., ulaska u bolnicu, rezultata somatskih obrada…
Na najvećem udaru su kronični bolesnici.
I zdravstveni radnici odlaze na posao s nelagodom.
Žele pomoći, ali i oni su ljudi, boje se da će se zaraziti, da će ugroziti bolesnog ili starijeg člana obitelji.
Dahću ispod maski, zaštitnih odijela, znoje se, objašnjavaju koloni izbezumljenih ljudi kamo da idu, gdje da čekaju.
No onda prevlada ponos.
Mi smo tu.
Kao vojska.
Za svoje ljude, za čovjeka.
I bude lakše hodati.
Ali, kako dalje živjeti?
Godišnji su odmori, ali kako se opustiti?
Što nas čeka na jesen?
Puni smo pitanja: kako ćemo raditi, kako ćemo školovati djecu, liječiti se, posjećivati drage ljude?
„Kako ćemo ostati normalni?“ – pitali su me i pacijenti na našoj grupnoj psihoterapiji.
Odgovorila sam im:
„Sada je vrijeme da svi kao nikada do sada spoznamo svoje mane i vrline, svoje slabosti i snage.
Ali, ne samo to.
Sada vam zaista, najozbiljnije, dajem u zadatak da živite dan po dan. Nema planiranja osim onih najnužnijih, onih konkretnih poslova koja moramo odraditi.
I moramo stvoriti svoj vlastiti mikrosvijet unutar kojega ćemo opstati. S nama najvažnijim ljudima.
Ako to već niste napravili, sada je pravo vrijeme da počnete uzgajati cvijeće ili, primjerice, začine. Napravite svoj mali vrt: u kuhinji, na balkonu, pred vratima.
Nabavite kućnog ljubimca.
Da, baš sad.
Ne, nije nezgodno.
Sad vam najviše treba malo pernate ili dlakave ljubavi.
I distrakcije od negativnosti.
I, molim vas, još jednu stvar, sada budite jednom nogom na zemlji, a drugom u oblacima.“
„Što?“ – uzvratili su šokirano.
„Zar nam psihijatar savjetuje da budemo jednom nogom u oblacima?“
„Upravo tako. Život nam diktiraju okolnosti. A okolnosti znaju postati preteške. I zato moramo malo pobjeći, uzeti zraka, sanjati“, rekla sam im.
Prostorijom se prolomila tišina, a onda se čula tupa grmljavina.
Upravo se dogodio još jedan potres.
Protrnuli smo, pogledali se i nastavili dalje raditi.
Dogodio nam se život.
