Ispovijest 27-godišnje Zagrepčanke koja je nakon što joj u trudnoći dijagnosticirana rijetka vrsta raka na svijet donijela zdravog dječaka. Bio je težak samo 1,7 kilograma.
Zovem se Helena, imam 27 godina i majka sam 15-mjesečnog sinčića. Prije godinu dana, tijekom trudnoće, preboljela sam rijetku vrstu raka. Odlučila sam podijeliti svoju priču kako bih ohrabrila druge žene i pokazala im da smo mi jače od bolesti.
Sve je počelo još dok sam bila u dobi od 20 godina. Primijetila sam da imam neredovite menstruacije pa sam otišla k liječniku. Obavila sam dodatne pretrage tijekom kojih mi je dijagnosticiran genetski problem: poremećaj X kromosoma. Liječnici su mi rekli da kao posljedica tog poremećaja postoji mogućnost zatajivanja jajnika, a može mi se dogoditi i prijevremena menopauza.
Prije dvije godine ostala sam trudna. Tada sam imala 25 i pol godina. Ne mogu vam opisati koliko smo partner i ja bili sretni. Pune dvije godine pokušavala sam zanijeti i nikako nam to nije uspijevalo. Već smo htjeli odustati i počeli smo razmišljati o umjetnoj oplodnji kada se dogodila trudnoća.
U petom mjesecu trudnoće počela sam osjećati strašne bolove na desnoj strani leđa. Ginekologinja mi je objasnila da je to normalno. Rekla je da je to dio trudnoće. Nije bilo druge nego trpjeti. Trudila sam se nekako nositi s tom boli. Pokušala sam vježbati jogu, mislila sam da će mi biti lakše, no bol nije jenjala. Kako je vrijeme odmicalo, bol je postajala sve nepodnošljivijom. Noću bih se dizala svaka dva sata. Nisam mogla ni ležati ni sjediti, danju nisam mogla ništa raditi. Nekoliko dana nisam imala stolicu pa sam otišla na hitnu. Klistirali su me i poslali kući. Tek tjedan dana nakon toga, na redovnoj kontroli, moja je ginekologinja vidjela da nešto nije u redu. Odjednom je postala uznemirena. Poslala me prvo na pregled abdomena, pa na vaginalni pregled, pa opet na pregled abdomena. Kad su nalazi bili gotovi, posjela me u svoj ured i rekla da sumnja da imam tumor. Tada je mislila je da je posrijedi dobroćudni tumor.
Četiri dana kasnije, 5. veljače, završila sam na operaciji. Moj je sin tada bio težak samo kilogram i sto grama. Tijekom operacije izvadili su mi tumor, velik oko 20 centimetara, i desni jajnik. Dobila sam oko 60 klamerica duž cijelog trbuha.
Prošlo je gotovo mjesec dana kada su stigli nalazi i pokazali da je tumor bio zloćudan te da je u pitanju tip raka od kojega jako rijetko obolijevaju žene. Dijagnosticiran mi je rak zametnog epitela jajnika s elementima disgerminoma, koriokarcinoma i teratoma. Ovakvi tumori najčešći su tumori testisa u muškaraca.
Liječnici u njemačkom gradiću Darmstadtu, gdje sam operirana, ostali su iznenađeni. Nikada se ranije nisu susreli s takvom dijagnozom. Moje nalaze slali su kolegama u Heidelberg, no i tamošnji su liječnici potvrdili dijagnozu.
Helena Radanović/ Foto privatna arhiva
Rekli su mi da moram odmah roditi jer ću primati jaku kemoterapiju. Bojali su se da je tumor metastazirao. Dogovoren je porođaj carskim rezom, i tako je na svijet 8. ožujka 2019. došao naš palčić. Bio je težak samo 1,7 kilograma.
Zbog teških i dugotrajnih terapija liječnici su mi predložili ugradnju porta. Od porta me puna tri mjeseca užasno boljela ruka. Taman je prestala jedna bol, došla bi druga.
Ipak, stigla je i jedna dobra vijest. Nalazi magnetske rezonance i CT-a pokazali su da tumor nije metastazirao. Prevencije radi liječnici su mi odredili četiri ciklusa kemoterapije. Svaku terapiju primala sam u ciklusima od četiri tjedna. Prvo sam pet dana bila u bolnici i svaki dan primala terapiju, onda sam dva tjedna bila kod kuće i jednom tjedno odlazila u bolnicu na terapiju. Posljednji, četvrti tjedan ponovno sam pet dana ležala u bolnici. Prvu terapiju primila sam 8. travnja, a zadnju 26. lipnja.
Bilo mi je užasno teško. Nisam mogla sama prijeći dvije stepenice. Ne znam što bih da uz nas te dane nisu bili moji roditelji. I bilo me užasno strah. Stalno sam se pitala hoću li ja to izdržati, hoće li mi otpasti kosa, hoću li povraćati… Imala sam stotinu pitanja, a niti jedan odgovor.
Na početku terapije moj je sin još bio u bolnici. Bili smo zgrada do zgrade, pa mi je bilo lakše, jer sam mogla k njemu kad god sam to htjela. Prva dva ciklusa bila sam relativno dobro, no na sredini trećega počele su mučnine. Počela mi je opadati i kosa. Bilo je strašno. Suprug me dva sata šišao električnim šišačem, a ja sam čitavo vrijeme plakala.
Uza sve to, sredinom trećeg ciklusa sina su otpustili iz bolnice. Otišao je doma, bez mene. Teško sam to prihvatila. Sin i ja nismo izašli zajedno iz bolnice, nisam ga mogla primiti na prsa nakon što se rodio, a zbog svega nisam ga smjela ni dojiti. Stalno sam imala osjećaj da se nisam dovoljno s njim povezala.
Prošla je godina dana od liječenja. Osjećam se odlično. I sin i ja smo super, živi smo, zdravi i veseli. Nadoknađujemo sve što smo propustili. Sad je prava velika mamina maza.
