Dugo sam se nećkala trebam li išta napisati. Na kraju sam ipak odlučila podijeliti moju priču. Za sad anonimno, ali kada pročitate što mi se dogodilo nadam se da ćete razumjeti i zašto.

Sve je počelo 2009. Otišla sam kod ginekologa na redoviti godišnji pregled. Nalaz je bio loš, sumnjalo se na HPV virus i pisalo je kako bih trebala napraviti bris na HPV. Moja je liječnica odmah rekla kako je sigurna da nemam HPV, ali kada traže da napravim bris, napravit ćemo ga. Nalaz je bio uredan. Mjesec dana kasnije nakon jednog spolnog odnosa dosta sam krvarila, kao da imam menstruaciju. Odmah sam se javila ginekologinji, a ona me umirila rekavši da to nije ništa budući da sam prije mjesec dana bila na ginekološkom pregledu, radili smo ultrazvuk, papa test i bris i sve je bilo u redu. Ta krv u tragovima javljala se ponekad nakon spolnog odnosa.

Nastavila sam redovito jednom godišnje ići na preglede i uvijek je sve bilo u redu. Došla je i 2014. godina, a krv se sve češće pojavljivala nakon spolnog odnosa. Zabrinula sam se. Pitala sam moju ginekologicu što bi to moglo biti, a ona je rekla da je to sigurno nešto hormonski,  ali i da sve mora biti u redu kada je papa test uredan. Tumor 100 posto nije. Zadnji sam put papa test radila u veljači, no molila sam ju da ga ponovimo i u kolovozu. U veljači je nalaz bio uredan, a u kolovozu je pisalo: ASCUS, atipične promjene. Nakon toga na svoju sam ruku otišla u bolnicu na kolposkopiju. I tu počinje moja priča.

Imam 34 godine, a u rujnu 2014. otkriven mi je tumor na vratu maternice. Nakon kolposkopije i biopsije liječnik u rodilištu samo mi je hladno rekao: – Gospođo, imate tumor na vratu maternice. Žao mi je, imate svega 31 godinu i dvoje male djece.

Pitala sam ga može li se moj tumor operirati i liječiti. Odgovorio mi je: –  Nije operabilno, žao mi je, kod vas ovo traje jako dugo i morate se javiti preko puta na onkologiju. 

 

 

“Danas sam 50 posto invalid jer nije isto izgubiti maternicu i jajnike s 30 ili s 50 odnosno 60 godina. Ne mogu više ni roditi.”

 

U tom sam trenu mislila da sam gotova, da nema šanse da ću ostati živa. Možda će vam zvučati glupo ovo što ću sada reći, ali čak sam pomišljala i na suicid. Tako izbezumljena otišla sam po drugo mišljenje i jedan divan stariji  liječnik savjetovao mi je da se odmah javim u Rijeku, profesoru Hermanu Halleru tadašnjem ravnatelju riječke bolnice. Nisam ga uspjela dobiti isti dan, no njegova mi je tajnica rekla da ostavim svoje podatke i da će mi se javiti sutradan. Mislila sam kako nema šanse da će oni mene zvati. Čak sam do sutradan to već i zaboravila.

No, profesor se javio. Rekao je da napravim sve nalaze i potom što prije dođem u Rijeku. U međuvremenu su bili gotovi PHD nalaz i MR zdjelice koji je pokazivao tumor veličine oko 4 centimetra. I jedan uvećani limfni čvor. U petak sam bila u Rijeci, a već u ponedjeljak na operaciji. Preventivno mi je sve odstranjeno: jajovodi, maternica, 44 limfna čvora, parametrije…

Stadij 2b. Oporavak je prošao u redu i puštena sam kući nakon 14 dana. Nakon toga morala sam ići na kemoterapiju, zračenje i brahiterapiju. Bilo je puno teških dana. Komplikacije kao posljedica radioterapije pojavile su se šest mjeseci nakon zračenja.

Zaplelo mi se crijevo zbog priraslica i s 50 sam pala na 37 kilograma. I opet sam završila na operaciji. Trebalo mi je puno vremena da se vratim na normalnu kilažu.  Još uvijek moram paziti na hranu. Ne smijem jesti nikakve grahorice, vlakna, sirovo voće i povrće, mlijeko i mliječne proizvode.

Ali, sa svim tim se živi i nadam se da je to iza mene. Najviše me u svemu boli činjenica da sam redovito radila papa testove  i ginekološke kontrole i zato smatram da sam zbog tuđe pogreške zamalo izgubila život.

Danas sam 50 posto invalid jer nije isto izgubiti maternicu i jajnike s 30 ili s 50 odnosno 60 godina. Ne mogu više ni roditi. I zato sam neizmjerno zahvalna profesoru Halleru, jer da njega nije bilo zasigurno bih umrla.