Uzimam svoju lijepu ljubičastu Nismo same bočicu za vodu, pa termos bocu koju sam dobila na Fight&Win konferenciji, bananu, pločicu od rogača i knjigu. Slažem sve na stol. Spremam se na kemoterapiju.

Prošlog tjedna u bolnici sam provela čitav dan, ali danas mi je “kratka” terapija i nadam se da će mi navedeno biti dovoljno za pola dana boravka u bolnici.

Na kemoterapije me voze prijatelji. Prijatelji koji su zbog mene već tjednima u izolaciji. Ovo vrijeme donijelo je sasvim nove načine na koje se pokazuje ljubav.

Na ulici me već čeka moja Vera. Dezinficirala je auto, na licu joj je maska, na rukama rukavice.

Ja sam još više zakrabuljena. Povrh svega nabrojenoga nosim i vizir! Od dragih ljudi na poklon sam dobila dva vizira i, nakon početnog zazora, više me uopće nije briga što po bolnici hodam kao Marsovac.

Znate li priču naše Irene? Možete je pročitati na ovome portalu ili u knjizi Nismo same. I sama sam poput Irene htjela staviti crveni ruž, podići visoko glavu i umarširati na kemoterapije. Jedno sam vrijeme uporno ispod maske nosila crveni ruž, sve dok mi nisu dozlogrdile mrlje na maski. Samoj sam sebi rekla: “Ljiljo, ovo nema smisla”. 

 “Nema smisla”, složila sam se sama sa sobom.

I tako sada na kemoterapije umjesto kao Irena idem kao Marsovac.

 

 

Prvih šest kemoterapija primila sam na odjelu, a nakon toga su me prebacili u Dnevnu bolnicu. Moja prva kemoterapija bila je 25. veljače. Ako vam i taj datum zvoni u glavi, to je zato što je toga dana zabilježen prvi slučaj zaraze virusom COVID-19 u Hrvatskoj. Moje kemoterapije i koronakriza čudesno su se ispreplele.

Prvih dana trijaža se u glavnoj zgradi KBC-a Zagreb obavljala na pokrajnjem ulazu, i funkcionirala je savršeno. Ušli biste, a oni bi vas posjeli pored ulaza: jedna osoba na stolici s jedne strane, a druga na drugoj strani. Izmjerili su nam temperaturu. Moja je bila 34. 1. (smrzla sam se čekajući u manjem redu ispred ulaza). Nakon nekoliko minuta provedenih u čekaonici porasla je na 36. Očito temperaturu nemam. Onda su nas prebacili u čekaonicu i jednog po jednog slali na razgovor na šalter i dalje pazeći na veliki razmak između pacijenata. 

„Jesam li u proteklih 14 dana bila u inozemstvu, jesam li bila u kontaktu s nekim tko je zaražen?“ Nakon nekoliko ovakvih pitanja dobila sam papirić da sam O.K. Poslali su me na drugi kraj čekaonice. 

Stišćući u ruci svatko svoj papirić i stvari za bolnicu, tucet pacijenata i ja, svatko na svom kraju, čekamo tehničara koji će nas provesti do naših odjela kroz bolničke katakombe.

Krenuli smo. Hoda tako naša neobična karavana i dovede nas tehničar do velikog teretnog lifta. Pokazuje da uđemo. Ukopala sam se. Hoću li ući u lift nagužvana s drugim pacijentima ili ću zauvijek ostati i lutati sama bolničkim hodnicima? Ušla sam u lift i pokušala ne disati. Čemu onolika pažnja pri trijaži, a onda svi grupno u lift? Očito nitko nema temperaturu, ali zar nisu ljudi zarazni i nekoliko dana prije izbijanja simptoma?

Kada nas je tehničar dopratio do sljedećeg lifta, u meni je proradio moj unutarnji GPS. Prepoznala sam gdje se nalazimo i odbila sam se gurati. Pješice sam se popela na treći kat.

Na odjelu sam se osjećala tako sigurno i zbrinuto. Kao u nekoj oazi. Kao da vani bjesni rat, a ja sam u mjehuriću sigurnosti i još mi cijelo vrijeme svira Mozart. Velike prozračne sobe, fantastične sestre pod vodstvom najsrdačnije glavne sestre Maje. Čak su mi i ručkovi postali ukusni nakon što sam mogla odabrati vegansku varijantu. Tko god da brine u bolničkoj kuhinji za veganske obroke, skidam mu kapu!

Opuštena, sigurna, zadovoljna. A kako bi me premedikacija uspavala, cijelu kemoterapiju bih prespavala, a iz bolnice bih izlazila opuštena kao da izlazim iz nekog centra ljepote.

Sve do potresa. Nakon potresa bila sam prezahvalna što su uspjeli organizirati nastavak primanja kemoterapije samo s jednim danom zakašnjenja, usprkos značajnim oštećenjima bolničke zgrade. 

Ali, još strašno potresena od potresa, a na šalteru su nas upozorili da se trese (!), brojala sam svaku sekundu koju sam provela na odjelu. Nikada stepenicama nisam brže preletjela nego toga dana kada sam shvatila koliko je pločica otpalo i zamislila kako su se tresle.

Moj prvi dolazak u Dnevnu bolnicu bio je kaotičan. Koja je to famozna zelena zgrada? Kad sam je našla, poslali su me nazad na trijažu u kontejnere između zgrada. Nisam znala da je svaki kontejner za drugi odjel i dobro sam se smrznula dok nisam shvatila da čekam u krivom redu.

 

 

“Jeste li bili u inozemstvu? Jeste li bili u kontaktu sa zaraženom osobom? Kamo idete? Pomaknite šal da vam izmjerimo temperaturu.” 

Tek tada otvara se prozorčić iz kojeg izviruje ruka i mjeri mi temperaturu. Drugi put otvara se prozorčić kroz koji mi ruka pruža čarobni papirić. S njim su me pustili u zgradu. Uputili su me da dezinficiram ruke i poslali na krivi kat.

(Prije nekoliko tjedana smrzavali smo se čekajući u redu, a sada su već postavili suncobrane kako čekajući ne bismo dobili sunčanicu. Proljeće u Zagrebu.)

Dok sam se popela do Dnevne bolnice, bila sam toliko zadihana (mirovanje i kemoterapije ostavljaju trag na tijelu) da sam simpatičnoj sestri na prijemu jedva mogla reći što tu radim. Poslala me u salu za aplikaciju broj 2.

Za pultom je masa sestrica (sve su mlade) i upućuju me da sjednem i pričekam. Stolci su strateški razmaknuti na razmak od dva metra. Okolo su kreveti. Pacijentice sve nose maske, sjede (satima) i gledaju ispred sebe. Sjećam se atmosfere čekanja kemoterapija prije koronavirusa. Razgovora, zbližavanja. Jednu sam prijateljicu stekla čekajući kemoterapije. Sada toga više nema. S druge strane, sjećam se i prijekornih razgovora “Vi ne pijete ciklu????!!!???” i poziva u molitvene zajednice, pa možda nije svako zlo za zlo…

Prilazi mi jedna od sestrica. Ne shvaćam što želi. Na odjelu su mi sve objašnjavali: “Sada ćemo vam ovo, sada ćemo ono, sada primate to i traje 10, 30, 60 minuta.” Mlada sestra baca se na moj prst. Aha, krvna slika. Muze kapi krvi iz mog kažiprsta.

Sjedim, čekam i čitam. Odjednom futrola u kojoj nosim knjigu na mojem krilu počne treperiti. Osvrćem se da nađem izvor propuha. Sve je zatvoreno. Bio je to blaži potres, poslije sam čula – bio je jačine 2.3.

Stolci jesu razmaknuti, ali svako malo se pomaknu i samo razmjeste kada pacijenti naglo ustanu i potrče kod doktora na pregled. Novi koji dođu sjednu na njih. Jedna starija gospođa lansirala se na obližnju stolicu, a moj unutarnji radar dojavio mi je da je između nas manje od dva metra razmaka.  Odskočila sam kao oparena. Pretjerujem li u panici  ili su to normalne mjere opreza? Ne znam. Ali strogo gledam svakoga tko mi priđe ili prolazi kraj mene na udaljenosti manjoj od dva metra. Sve se bojim da ću uskoro hodati s onim krutim metrom za bauštelu i gurati ljude od sebe ako mi se isuviše približe. Na sreću, situaciju je primijetila sestra. “Ovako ne može. Preblizu ste. Netko mora van“, rekla je. 

Nakon gotovo tri sata čekanja došla sam do doktora. Tog tjedna sam se već čula sa svojim profesorom iz Splita oko daljnje strategije liječenja i izmijenila sms-ove sa svojom onkologicom. Sada ispred mene stoji nepoznati doktor. Ne znam je li zbog umora od čekanja, ili zbog toga jer sam se već napričala sa svojim doktorima, ali nemam volje pričati s njim, ma koliko mi bio simpatičan sa svojim opuštenim manirama, razbarušenom kosicom i okruglim trbuhom jednog Budhe.

 “Kako ste?”, pitao me.

 “Hvala, dobro”, odgovorila sam. 

 Dobro podnosim tjedne kemoterapije i nije mi se dalo prijavljivati sitne probleme.

Dok sam čekala terapiju, u sali za aplikaciju pojavila se i moja onkologica. Vizija u bijelom. Ona ima sitne korake i velike brižne oči. Obišla je sve svoje pacijentice i razgovarala sa svakom od nas. Cijela njena pojava ima nešto anđeosko u sebi i njen posjet bio je čista poezija.

 

 

Tako je izgledao moj prvi susret s Dnevnom bolnicom. Drugi put sam se već otkravila. Kao prvo, divna me doktorica oduševila kada me pitala kako se osjećam sada nakon što sam s Odjela prešla u Dnevnu bolnicu. I sama je svjesna toga da smo u Dnevnoj bolnici kao na traci. I još je izjavila da joj je krivo kada pacijenti dugo čekaju na pregled. Kupila me. Brižne doktorice i doktori moj su tip doktora. Oni koji vas vide kao osobe. Njoj sam raportirala sve nuspojave. Napričale smo se o svemu. Doktori su u dežurstvu tjedan dana mjesečno i vjerojatno je više neću vidjeti, ali sam iz njezine ordinacije izašla sretna.

Nedugo nakon što sam se vratila u salu za aplikaciju, došla je i terapija. Smjestili su me u krevet.  Raširili su i paravan. Za zaštitu od korone i intimu! Da me ne gledaju svi dok mi bodu port. Mlade sestre i tehničar iz sale broj 3 za aplikaciju baš su me oduševili.

Premedikacija me po običaju uspavala. Prespavala sam cijelu kemoterapiju.

Isteturala sam iz zgrade. Vera me već čekala na ulazu. Spustila je suvozačevo sjedište tako da se zavalim. Zna kako mi je.

Pred kućom nas čeka Renata i predaje mi riblju juhicu. Grlimo se pogledima i riječima. Obje bi me tako čvrsto izgrlile, ali korona…

 Jedva čekamo vrijeme kada ćemo se ponovno jako grliti.

Na ulasku u kuću, u onih 25 centimetara iza zatvorenih vrata, pažljivo skidam masku, vizir i rukavice.  Sve odlažem na pod. Potom skidam cipele i stavljam ih u karantenu kraj vrata. Svaki komad odjeće gulim sa sebe i pažljivo, bez dodirivanje zidova ili vrata, stavljam kontaminiranu odjeću u koš za prljavi veš. Odlazim oprati ruke u sapunu i vreloj vodi i nakon toga cijela pod vrući tuš. Kraj vrata mi stoji alkohol i dezinficijens. Mobitel i naočale pažljivo brišem alkoholom. To je moj kućni korona protokol. Tek nakon toga šaljem poruku mami i drugim prijateljicama da sam doma i idem se onesvijestiti u krevet.

Odradila sam osmu kemoterapiju. Još su mi ostale samo četiri. Svjetlo na kraju tunela nije više samo točkica. Raste i širi se. Vidim izlaz.