Kada je doznala za dijagnozu maligne bolesti Slađana je sjela na prvu klupu u blizini ambulante. Izvadila je sunčane naočale da ljudi ne vide kako plače.

 

U ožujku 2016. dok sam se tuširala primijetila sam kvržicu, tvrdu, elipsastog oblika. Smrzla sam se, ukočila, odmah sam pomislila kako to nije dobro, možda je rak. Brzo sam odmahnula glavom. Izašla sam iz kade i pogledala se u ogledalo. „Ništa se ne vidi, bit će to dobro“, tješila sam samu sebe.

U svibnju sam otišla na kontrolni ultrazvuk. Pa neću valjda umrijeti za dva mjeseca. Donosim odluku: neću paničariti i nikome neću ništa govoriti. Da objasnim, 13 godina jednom godišnje idem na redovitu kontrolu. Moja je mama operirala rak dojke prije 14 godina. Bio je to šok za cijelu obitelj. Imala je tada 52 godine. Danas je, hvala Bogu, živa i zdrava. Odstranjena joj je dojka, prošla je šest kemoterapija i 25 zračenja. U njezinom oku nikada nisam vidjela ni suzu. Što da vam kažem. Zovem ju ŽENA ZMAJ. To vam pričam jer joj se divim. Hrabra je i vesela. To je moja majka za razliku od mene plačljivice. Proplačem sve drame, istinite događaje… Za sve napunim jastuk suzama.

No, vratimo se na početak. I tako ja lijepo zanemarim kvržicu. Mjesec dana kasnije, u travnju suprug me pita: – Što ti je ovo? Kažem mu da je sigurno cista (moja sestra godinama ima ciste, pokazala mi ih je i na dodir su izgledale isto).

Znaš da i moja Vesela ima ciste, sad mi je kontrola za mjesec dana pa ću svakako na pregled, kažem mu.

No, od tog dana ruka mi je svako malo ‘letjela’ na kvržicu. Tražila sam na internetu. Čitam, srce mi lupa. „Ako se miče pod prstima ne bi trebalo biti zloćudno, ali svakako otiđite na pregled.“ Dodirujem. Miče se lijevo-desno. Lakše mi je. Kraj je travnja, sve lošije spavam, muči me ta kvržica. Kao da mi Bog govori kako nije dobro. Stalno osjećam unutarnji glas, neki predosjećaj. Ali dobro, da ne duljim. Zovem sestru, molim ju da nas naruči na ultrazvuk budući da smo do sada uvijek išle zajedno na pregled. Međutim, ona baš sada ne može ići sa mnom. Daje mi broj da se sama naručim. Zovem. Liječnica me pita kada sam imala zadnju menstruaciju. Kažem prije pet dana. Ona je u nekoj gužvi.

– Hajde, dođi na pregled u lipnju, kaže mi.

 

 

“Sjedam na prvu klupu u blizini ambulante. Vadim sunčane naočale da ljudi ne vide kako plačem, a suze kapaju i kapaju ispod naočala. Sjedim kao da nisam tu. Vrijeme je stalo.”

 

Muka mi je zašto joj nisam rekla ništa za kvržicu. No, sad znam. Bilo me je strah. Bojala sam se te strašne dijagnoze. Htjela sam još koji dan živjeti „u kompletu“.  Mislim si, taman dobro, moja je kći Vanesa, maturantica i u svibnju ima maturalnu zabavu. Idemo u potragu za haljinom, štiklama, torbicom… To me raduje. Obavile smo i to, sve smo riješile i moja je princeza spremna za bal. Pratim ju na zabavu. Gledam ju, Vanesa je na bini, vodi program s prijateljem.Tako je lijepa, mlada, nasmijana, vesela. Suze mi krenu od sreće, a u isto se vrijeme borim s glasom u sebi: Bože moj, samo da ovo ne bude loše.

Ponedjeljak je, radim u svom malom dućanu. Sestra me zove i kaže da će sad ona zvati liječnicu za ultrazvuk. Zna da mi je liječnica rekla da dođem krajem lipnja pa ako želim možemo ići zajedno. Odjednom sam pukla. Rasplakala sam se.

Imam kvržicu na desnoj dojci i bojim se, rekla sam joj jecavim glasom.

Sestra me tješi.

Ma daj, nije ništa opasno. Mora da je cista. Znaš da ja već 10 godina imam ciste. Nekad su veće, nekad manje, govori mi moja draga sekica pa kaže: – Znaš što, idem odmah nazvati liječnicu da nas naruči.

O. K., kažem joj. Pravim se hrabra. Prošlo je pet minuta, zove me sestra i kaže kako joj je liječnica rekla da dođem odmah sutra da vidi što je to. Nju odmah ne može primiti jer je u gužvi. Moram ići sama. Četvrtak je, 9. lipnja 2016. Vozim sama 25 kilometara do drugog grada, naručena sam u 10 sati. U čekaonici je jedna žena. Nema gužve. Ubrzo me zove liječnica, čavrljamo nešto nevezano, već se dobro poznajemo. Pita me za majku…i tako. Trgne me hladan gel na koži. Ukočena sam. Liječnica me pita na kojoj je dojci kvrga. Pokažem joj. Pritišće ultrazvukom. Gledam ju, vidim vrti glavom, uozbiljila se… Bože, te minute su kao sati. Drhtavim, tihim glasom pitam:  – Je l’ nešto nije u redu? Pogledala me i rekla: – Nije dobro.

 

Slađana Marušić / Foto: privatna arhiva 

 

NIJE DOBRO!!! Odzvanja mi u glavi. Vrele suze teku niz moje lice. Zablokirala sam, ne mogu ništa reći. Tresem se.

Morate što prije na operaciju, kaže mi liječnica.

– Moja je preporuka da  što prije izvadite nalaze i odete u Split. Obucite se i dođite po nalaz u drugu prostoriju.

Ostajem sama u maloj zamračenoj sobici. Najradije bih vrištala. Sjedim. Suze teku i teku… U glavi mi zvoni rak, rak… Kako ću dalje? Kako ću reći djeci, mužu, roditeljima? Možda nisam dobro čula. Na brzinu se oblačim, dolazim kod liječnice, ona mi daje nalaz. Pitam ju: – Doktorice, jeste li vi meni sad rekli da imam rak?

Mislim da je to, nije dobro koliko mogu vidjeti. Uglavnom, limfni čvorovi nisu natekli. Mislim da je sve na vrijeme, kaže mi.

Uzimam nalaze i promrmljam „hvala“, a ona odgovara: – Sretno! Evo vam broj mog mobitela. Ako vam bude nešto trebalo što mogu pomoći slobodno nazovite! Ta mi je rečenica u tom trenutku tako puno značila. Ne mogu vam to opisati.

Izlazim, u šoku sam, prvi put da sam sama na ultrazvuku u ovih 13 god redovnih kontrola. Uvijek je sa mnom bila i moja sestra. I baš danas kad sam sama morala sam čuti tu strašnu vijest. Sjedam na prvu klupu u blizini ambulante. Vadim sunčane naočale da ljudi ne vide kako plačem, a suze kapaju i kapaju ispod naočala. Sjedim kao da nisam tu. Vrijeme je stalo. Auti prolaze, ne čujem zvukove, svi negdje žure. Pomislim  na moje troje djece, a onda još više plačem. Samoj sebi govorim: – Saberi se! Vadim cigaretu, potežem dim… Smiruje. Uskoro bay bay cigarete i gušti, pomislim. I tako sjedim sama jedno pola sata, a onda uzimam mobitel. Zovem supruga. Kažem mu: – Hej…. I ništa više. Samo plačem, ne mogu ništa reći. Kao kroz maglu čujem ga da pita: – Što je? Što je?

Imam rak, kažem mu.

Tajac, tišina. Smiri se, govori mi. Doći ću po tebe, nemoj voziti. Ne, kažem, sama ću polako, samo da se smirim. Zovem sestru. U šoku je. Odmah, kaže,  dolazi. Ne treba govorim, molim ju da još ništa ne govori mami. Vozim polako, sva uplakana. Dođem kući, trčim uz stepenice i bacam se na krevet. Plačem na glas, tresem se, ne mogu vjerovati, totalni šok…Ubrzo dolazi moj suprug, grli me, ljubi, čvrsto me drži.

– Ne boj se, ja sam uz tebe, riješit ćemo sve, ponavlja, a ja ne mogu prestati plakati. Natopila sam mu majicu suzama. Rukom mi je podigao glavu, pogledao me u oči i rekao: – Sve ćemo riješiti,daj nalaz. Uzeo je laptop, traži kliniku. Odmah, kaže, to moramo rješavati, nema čekanja.

Najbitnije je što prije dogovoriti operaciju. Smantana sam, nemam snage išta reći. Suprug zove kliniku u Zagrebu. Kažu mu da tek 30. lipnja mogu doći na dogovor.

– To nam je kasno, odgovara.

Slušaj, kaže mi, idemo polako, prvo kod tvoje doktorice pa dalje.

Dolazim kod doktorice, opet plačem, pružam joj nalaz. Vidim uozbiljila se. Kaže mi: – Znate što, evo gledam vaš karton, sedam godina niste bili kod mene.  

Sad ću sve nadoknaditi i još ću vam i dosaditi, govorim joj.

U pravu je, deset godina nisam bila ni prehlađena, a sad evo ono najgore.

Liječnica tipka, izlaze uputnice, pitam me kamo želim, u Dubrovnik ili u Split. Kažem joj da želim u Split, na Firule, tamo mi je i mama operirana. Suprug me drži za ruku. Dok tako stojimo u sobi, a suze same lete kažem mužu: –  Umirem, nisam dobro, nikada nisam pomislila da ću oboljeti u ovim godinama (tada sam imala 44). On me tješi grli me, teško je i njemu. Po glavi mi se stalno vrti rečenica „ Ne želim još umrijeti“.

Prije operacije moram napraviti nalaze. Prvo idem na punkciju u privatnu kliniku. Pitaju me zašto sam došla. Ne mogu govoriti, umjesto mene objašnjava suprug. I sada dok ovo pišem kao da ponovo proživljavam taj dan. Liječnica mi kaže da legnem, doslovno se tresem na krevetu. Ona me pita tko me tako isprepadao. Ništa se, kaže, ne zna dok ne dođe nalaz punkcije, a to će biti za pet do šest dana. Suprug me drži za ruku, vidim veliku iglu u njezinoj ruci. U drugoj drži ultrazvuk kako bi mogla točno naciljati izraslinu. Pita me boli li me što. Ne osjećam ništa, valjda od straha. Kaže mi da nije uspjelo. Mijenja iglu i ponovo bode. Mislim si ili liječnica ima stvarno nježnu ruku ili ja mogu podnijeti više no što mislim. Cijelim putem do kuće opet plačem. Suprug me grli i tješi. – Možda nije ništa strašno, čekamo nalaze i polako dalje. Ja sam uz tebe, ne boj se, govori mi. Hvala mu na potpori u danima kada sam bila tužna i uplakana, kada nisam mogla biti ni žena ni majka, kada sam se povlačila u svoju sobu. Bilo je dana kada nisam djeci mogla ni ručak skuhati. Sve je to on radio uz svoj posao. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, moj dragi Zoki.