Katarini Budić u kolovozu je iz tiska izašla knjiga “Zapisi za poslije”, a namijenjena je svim ženama oboljelima od raka dojke, njihovim obiteljima, prijateljima, poznanicima i liječnicima.

 

Čini nam se da bolest dođe iznenada, ali ona je s nama puno prije liječničke dijagnoze. Opaka i tiha čeka trenutke slabosti. Mi jurimo kroz život opterećeni poslovima, svojim i tuđim htijenjima i zahtjevima nesvjesni njezinog prisustva. Moramo još ovo napraviti, možemo mi sve, mi smo snažne žene. Jesmo li? Koliko snage možemo dijeliti? Dajemo sve od sebe, a što ostavljamo sebi? A ona čeka. Sad je već sigurna da nas ima. I odjednom, kvržica! Ja sam svoju otkrila pod tušem. Još jučer je nije bilo na tome mjestu, a danas je tu. Imala sam četrdeset godina, obitelj (supruga i devetogodišnju kćerku) i nešto stariju prijateljicu Miru kojoj su završile kemoterapije. Nisam joj rekla. To sigurno nije to. Ne može se samo tako stvoriti kvržica. Sigurno je nešto drugo. Ali nije bilo.

 

 

“Prije osamnaest godina probudila sam se u bolesničkoj sobi Klinike za tumore bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se ne zaboravljaju.”

 

 

 

nismo same

Katarina Budić / Foto privatna arhiva

 

Prije osamnaest godina probudila sam se u bolesničkoj sobi Klinike za tumore bez lijeve dojke. Taj šok, bol i strah se ne zaboravljaju. Nikada. Ali život se nastavlja s vama ili bez vas. Kroz bolnički prozor gledala sam stabla s kojih otpada lišće, jesensko nebo, ljude, automobile, život. Sve je bilo isto, osim mene. Moje tijelo s velikim ožiljkom činilo mi se stranim. Bila sam ljuta na njega, iznevjerilo me, a zapravo sam ja njega godinama ignorirala. Nisam obraćala pažnju na sitne znakove upozorenja. Samo sam hrlila naprijed. Nisam stala, poslušala… i eto me sad. Dani provedeni u bolnici, suživot s drugima iste ili slične sudbine, mirisi, zvukovi, glasovi liječnika i medicinskih sestara postali su moja sigurna oaza.

 

 

Nekako sam osjećala da mi se više ništa loše ne može dogoditi. Tu se brinu o meni ljudi koji znaju svoj posao i rade ga dobro, jako dobro. Gospođe Ruža i Katica, moje „cimerice“, postale su tih dana najintimnije prijateljice. Tako je to u bolnici. Šalile smo se, smijale i čekale trenutak kad liječnik poziva pacijenta na razgovor. I stigao je nalaz. Hormonski ovisan karcinom, nije agresivan, nije metastazirao, ne treba zračenje ni kemoterapija. Sretne vijesti javljala sam svima, suprugu, roditeljima, bratu, kolegicama na poslu, rodbini…

Otad je bilo još nekih bolesti, manje i više „ozbiljnih“. Iz svega sam izlazila misleći kako mi se najgore već dogodilo. Jednostavno, čovjek se na sve navikne. Suprug, moj najjači oslonac, trudio se ublažiti moju nelagodu i strahove. Ja sam za njega bila ona ista žena, čak smo imali svoje šifrirane šale. Nasmijavao me, podupirao, prihvaćao i volio. Sve ove godine poslije živjela sam sa svojim ožiljkom, strepila prije svake kontrole, razgovarala s bolesnim ženama na bolničkim hodnicima, tješila, plakala nad svojom i njihovim sudbinama. Izgubila sam prijateljicu Miru, roditelje i još neke drage ljude. Ostale su praznine, bolne i neiscjeljive i sjećanja. Nakon toliko godina očekivalo se od mene prihvaćanje takvog života, pa još sam dobro i prošla, živa sam. Jesam, i sretna sam zbog toga. Ali… onaj crvić sumnje neumorno podsjeća da nikad nije sigurno. I onda, nakon susreta s još jednom mladom bolesnom ženom, odluka je narasla tako velikom da ju više nisam mogla ignorirati, zapisat ću to, možda nekome pomogne. Tako je nastala knjiga „Zapisi za poslije“.

Godinu dana sam pisala, uglavnom vikendom, sve ponovo proživljavala, plakala, sjećala se svih koje sam izgubila i nekako osjećala da sam svojim riječima oživjela i svoje i njihove patnje, tuge, boli, ali i radosti. Kad je sve bilo napisano, valjalo je naći izdavača. Ja jesam knjižničarka i znam kako će, nekome tko je nepoznat, teško izdati knjigu „besplatno“, a ja sam još htjela da knjiga „ide humanitarno“.  Slijedila su propitkivanja, istraživanja, razgovori i dogovori kako se odreći honorara i dio od prodaje darovati udruzi SVE za NJU. Nisam odustajala u bolesti pa neću ni od knjige. Živa sam, napisala sam nešto što bi moglo pomoći drugima, dobila krasnu recenziju dr. sc. Daše Poredoš Lavor i ohrabrujući odgovor gospođe Anđe Raič, urednice u Medicinskoj nakladi. Prihvatila je moj rukopis i knjiga je tu.

Moja priča nije autobiografija, moje žene su izmišljene, ali njihova bolest i priče su stvarne, životne i svaka od njih ima dio moga iskustva. Progovorile su o mojim strahovima, strepnjama, nadanjima i uspomenama. Pišući proživjela sam ponovo osamnaest godina strepnje i sve emocije su se vratile. To je bila moja terapija. Ponosna sam i sretna.

 

 

„Prvo ljetovanje u novom izdanju. Nitko joj nije rekao da će se tako osjećati. Nije se sjetila pitati gospođu iz prodavaonice s kupaćim kostimima. Na plaži je bila uobičajena gužva. Tražile su mjesto u hladu. Sara je odložila torbu, odmotala ležaljku i položila ju pokraj nečijeg ručnika. Morat će sjediti pokraj nepoznatih ljudi u svom specijalnom kupaćem kostimu. Previše je zatvoren. Svi će vidjeti da je drugačiji. Vidi li se ožiljak? Kako izgleda kad se sagne? Poželjela se vratiti u hotel, zatvoriti u sobu i ostati ondje zauvijek. Lucija ju je uhvatila za ruku i odvukla u vodu. Bistra, hladna voda zagrlila joj je tijelo i zaustavila dah. Zaronila je i pogledala ispod vode u pjeskovito dno. Živa je, kupa se u moru, ništa ju ne boli, ozdravit će, sigurno. Izroni i zapliva snažno. Dugo je plivala, a zatim se odmarala na namreškanoj, plavoj, blistavoj morskoj površini, plakala, smijala se i osjećala kako sve ima nekakav smisao pa čak i njezina bolest. Kad je izašla iz vode, na ručniku pokraj njezinog sjedila je crnokosa djevojčica i jela sladoled. Sara je sjela na ručnik, brisala kosu i namještala svoj kupaći kostim. Još se nije kupala u njemu i nije znala kako će izgledati mokar. Sve je bilo na mjestu, ništa se ne vidi, ali zašto djevojčica sa sladoledom uporno gleda u nju. Sad je već postajala nesigurna. Djecu ne možeš prevariti, oni su iskreni i kažu što misle.
Imaš jako lijepe zvjezdice, ja bih isto takav kupaći. – zazvoni glasić hrapav od hladnog sladoleda.
Pa njoj se sviđa kupaći, poseban je i lijep. Nitko nema takav kostim, neobičan je, jedinstven baš kao i ona. Odjednom je zavoljela taj kostim i počela je voljeti sebe, djevojčicu sa sladoledom, sve ljude na plaži i u moru… Grudi su joj bile premale za toliko ljubavi. Učinilo joj se da lebdi u blistavoj izmaglici iznad mora i u isto vrijeme sjedi na ručniku, kao da joj nije bilo dovoljno jedno tijelo. Nikada do sada nije doživjela tako snažnu potrebu za životom. Htjela je još puno toga učiniti za sebe i za druge. Sjetila se rečenice iz omiljene knjige „…dobro se vidi samo srcem. Bitno je očima nevidljivo“*. 
Gledala je, a nije vidjela godinama. Srce joj je bilo slijepo, a oči samo primjećivale stvarnost koja je prolazila kraj nje. Koliko ljudi tako živi, površno, nesvjesni sebe i drugih? Udisala je snažno, punim plućima i osjećala se živom. Zaboravila je ožiljke, strah i nelagodu, zaboravila je koliko život može biti lijep kad ga želiš živjeti. Sjetila se žena iz bolnice: Barbare, Mire, Nade, Ane, Jule… Gdje su sad? Otišla je svaka svojim putem. Nekako joj se činilo da će zauvijek biti bliske, a sad ne zna gdje su, kako su, što rade… Zamišljala ih je sve zajedno, na ovoj plaži, vesele i zdrave. Obećala je sebi da će, čim se vrati kući, pronaći njihove adrese i telefonske brojeve, javiti im se, otići na kavu i razgovor. Vjerovala je da su žive i veselila se susretu sa svakom od njih, njihovim pričama, njihovim pobjedama.“

***

„Bila je tužna i oplakivala Anu i Miru i sve žene koje nisu pobijedile bolest. Nazvat će Julu drugi put. Danima je izbjegavala susrete i razgovore, išla sama u dugačke šetnje pokušavajući zaboraviti Anu i Miru. Nije išlo. Svako dijete sa školskom torbom podsjetilo ju je na razred i male učenike koji više nemaju svoju učiteljicu. Plakala je uvečer sama kraj upaljenog televizora i gledala samo tužne filmove. A onda je shvatila. Ne treba ih zaboraviti. Treba ih pamtiti, pričati o njima, pričati s drugim ženama, govoriti o bolesti, upozoravati, podsjećati, pomagati, tješiti, podijeliti svoje iskustvo i svoje strahove. Prvi put nakon dužeg vremena otišla je u kino i pogledala komediju. Smijala se grohotom šuškajući kokicama i osjećala novu snagu. Ne može pomoći svim ženama, samo onima koje poznaje ili… Sjetila se svoje želje za pisanjem priča. Može pisati. Pisat će o bolesti i ženama.“

(ulomci iz knjige)

*Antoine Saint -Expery: Mali princ