Neki dan sam u autu nesvjesno okrenula stanicu na Radio Sljeme i ulovila Ivanin intervju. Kad sam došla na cilj ostala sam još malo sjediti u autu kako bih čula što više informacija. Ne mogu vam opisati moju sreću što je moju ruku ta neka nevidljiva nit povukla da prebacim upravo na tu radio stanicu.

 

Prošle godine sam otkrila da imam rak dojke i odmah sam se bacila na Google ne bih li prikupila što više informacija. Bila sam razočarana što nisam našla blogove i osobna iskustva koja bi mi prenijela u tom trenutku itekako korisne informacije. Uglavnom sam nailazila na stručne podatke, opise, crteže, statistike….

Činilo mi se sve tako “sterilno” kao da čitam uputstva za upotrebu, ali bez broja za tehničku podršku. Nisam imala nikoga u blizini tko bi mi mogao reći nešto više. U obitelji nije bila raka dojke, moje prijateljice se s tim nisu susrele. Lutala sam bespućima interneta i obično završavala na stranim stranicama i stranim YouTube filmićima. Zato smatram da je stranica Nismo same pun pogodak!

Od dijagnoze pa kroz sve korake bolesti i liječenja nailazila sam na prepreke koje su mi samo otežavale put ka oporavku. Vrijeme kada sam se trebala osjećati sigurno i kada sam trebala podršku sustava, kvarile su zavrzlame oko papirologije, nedostatka kadra i više puta neljubaznosti osoblja. Teško se i ovako nositi s bolešću, a neopisivo je teže kad te pritom koči sistem i kada se trebaš boriti protiv sustava. O svemu što sam prošla objavila sam status na Facebooku koji su vidjeli moji prijatelji i poznanici. Poslala sam ga i ministrima, predsjednici i ostalim važnim osobama. Nisam dobila niti jedan odgovor.  Sada ga želim podijeliti sa svima vama jer sam sigurna da su i druge žene u svojoj borbi naišle na prepreke. Želim da znaju da zbilja „nisu same“ i da se takve stvari ne događaju samo njima.

Ovo je moja priča o raku i zdravstvu.

 

 

“Hajdemo prestati ulagati u fontane i slične stvari. To nam neće produžiti u živote. Hajdemo početi napokon ulagati u nešto što znači život.”

 

 

Danas je baš prigodan dan da i ja kažem nešto iz prve ruke o temi raka dojke. Spoznaja da boluješ od raka dojke (ili bilo kojeg raka) teška je samo po sebi. Teško se svakome boriti s takvom spoznajom, bez obzira na to kakvu masku nabacimo. U tom je slučaju najvažnije potpuno povjerenje u ˝moj˝ stručni tim doktora da će napraviti sve i pobrinuti se za mene na najbolji mogući način. Na kraju krajeva za to izdvajam(o) novac svaki mjesec. Plaćam(o) uredno svaki mjesec i sve to plaćam(o) na vrijeme. Ako ne platiš, bivaš kažnjen! Isti takav tempo i urednost očekujem(o) i od zdravstva. Logično zar ne?

Dijagnozu sam saznala o svom vlastitim trošku na redovitoj kontroli. Godinama se redovito kontroliram privatno. Nekako mislim da ako mogu izdvajati za tenisice koje strašno volim, ‘obleku’, kave, auto itd., onda mogu jednom godišnje izdvojiti novac i za privatni liječnički pregled. U roku od sedam dana nakon  dijagnoze napravila sam sve potrebne pretrage: od punkcije, mamografije, MR-a… Sve opet o vlastitom trošku.

Dijagnoza te sledi. Sledi sve tvoje bližnje. Kakva je prognoza? Kad saznaš, ne znaš koji je tip raka… u koju kategoriju spada… Kroz glavu ti prolazi pitanje za pitanjem… a sve ćeš saznati tek nakon operacije. Nakon biopsije. A to znači čekanje na operaciju. Meni to znači samo čekanje.

Nisam mogla čekati godinu dana na MR ili šest mjeseci na mamografiju. Pa imam rak u sebi! Otkriven je na vrijeme! Tako kažu. Jesu li sigurni? Želim ga što prije van! Žulja me u svijesti, jede me iznutra i ne mogu čekati!!! Prošlo je još dodatnih 10-ak (nama doma predugih) dana za sve pretrage koje prethode operaciji. Javim se u bolnicu koja je “institucija” za tumore i kažu da će me zvati za dva tjedna. Naravno, uz upozorenje da moram biti spremna kad me nazovu, jer na operaciju moram doći odmah, dan-dva nakon poziva. Puno je to za čekati, ali nema mi druge. Koferi su spremni.

Nakon dva tjedna nitko ne zove. U redu, ja trebam njih pa ću zvati. Petak je. Zovem i javi se sestra koja mi kaže da nisam na programu za operaciju i ne zna kada ću biti. Informacije su šture, bez puno objašnjenja. Knedla u grlu i prvi put osjećam očaj! Vidim da ništa više ne mogu izvući iz nje, zahvaljujem i spuštam slušalicu. Vikend je i nitko tamo ne može dati nikakvu drugu informaciju do ponedjeljka. Vikend iz pakla, tražimo nekog tko zna nekog, možda nađemo vezu. Suprug u ponedjeljak žuri na odjel, spreman je na bitku sa svima koji su tamo.

 

Goranka Perc / Foto: privatna arhiva

 

Spreman je na sve jer to je bitka za moj/naš život. Doktor ljubazan, govori da su ostali bez anesteziologa,  ja sam na listi čekanja kao i druge žene. Pokazuje mu listu, broji žene na listi, ispričava se… Kaže da ne zna kad ću doći na red, jedan dan, tjedan dana, mjesec ili dva, ali sigurno ne ove godine (2016.). A najgore je to što i dalje nemamo vezu! Ne mogu se boriti još i s tim problemom… previše je svega. Rak želim liječiti, želim ga se što prije riješiti, a ne da se moram boriti sa sustavom. Sada mi treba pozitiva, podrška, utjeha… Trebaju mi odgovori… Treba mi točan datum… Trebaju mi samo ta dva broja: datum i mjesec. U godini u kojoj jesmo!

Nisam ljuta. Razočarana sam. Očajna sam. Moram i dalje funkcionirati, moram ostati hladne glave, moramo naći rješenje. Pa radim sve po pravilima. I više od toga. Plaćam zdravstvu, nisam nikada bila teže bolesna, ne koristim bolovanje ni za sebe, ni za dijete. Ministri, premijeri, predsjednici… Ne poznaju me, ali odlučuju za mene. Pitam se koliko bi oni čekali na operaciju? Ili njihove obitelji. Ili njihovi prijatelji i poznanici. Pitam ih zašto njihovi životi vrijede više od mog života. Želim znati hoću li se izliječiti. Želim poslati uzorak tkiva negdje gdje će mi reći mogućnost povratka bolesti!

Da sam Kujundžić, Kolinda, Petrov ili Plenković to bih zasigurno mogla napraviti… o trošku građana… Ako su oni nezamjenjivi za državu, ja sam nezamjenjiva mojoj obitelji!!! I ja donosim važne odluke!!! Majka sam osmogodišnjeg dječaka. Prvenstveno sam majka i moje dijete još ne razumije. Želim živjeti i dalje, želim ga vidjeti kako završava osnovnu školu, i srednju školu… Želim biti tu za njega, doživjeti njegove uspjehe i padove… Želim da zna da sam tu za njega barem još neko vrijeme… Želim ga poštedjeti boli, želim ga poštedjeti gubitka… barem još malo…

 

 

Sve me podsjetilo na zgodu od prije osam godina kada sam željela sačuvati krv iz pupkovine i to dogovorila s jednom stranom tvrtkom. U bolnici su me upozorili da to neće napraviti jer ne smiju. Ugovor mora biti s tvrtkom iz Hrvatske. Uspijem doći do tadašnjeg ministra zdravstva (napravite sami računicu) i on kaže da ne razumije moju dvojbu. Ako se to može ugovoriti ovdje zašto sam to ugovarala s nekim strancem. Zamislite?!?!!? Sve bih to mirno prihvatila, ali postoji kvaka. Taj je isti ministar operaciju koju je trebao napraviti za svoje zdravlje obavio u inozemstvu!?!!!!?? Sve mogu podnijeti, ali licemjerstvo jednostavno N E  M O GU!!!! Razumijete li me sada? N E   M O G U   I   N E Ć U! Ne više, jer ništa se ne mijenja!!! Naprotiv. Sve je gore i gore!!! I to nije sve. Borba se nastavila.

Čekala sam tri mjeseca na zračenje. U drugoj bolnici gdje sam prije došla na red. I opet ista priča. Čekanje u prepunoj čekaonici. Ponekad i satima s  grčem u želucu jer se moram vratiti na posao i odraditi stvari za taj dan. Ponekad nakon dugih sati čekanja aparat ne radi. Jednostavno se pokvari. U čekaonici su ljudi navikli na to. Primaju takve vijesti dostojanstveno s nadom da će sutra biti bolje, da će sutra doći na red, da će sutra aparat raditi. Odlaze kućama sa smiješkom bez obzira na to što će svaki izgubljeni termin morati biti nadoknađen. Bez obzira na to što svaki izgubljeni termin znači još jedan dodatni dan dolaska i čekanja. Jer svaki taj izgubljeni dan zračenja mora biti nadoknađen. Doza se mora dobiti. Znam, znam, aparat je skup. Puno košta. Ne može se sada ulagati još i u bolnice i takve skupe aparate. To je sada i uvijek nepotrebno. Mora se ulagati u „kozmetiku“ grada, mog ili tvog, mora se ulagati u školske uniforme… Mora se, primjerice, ulagati u fontane. O.K., znam, znam da to nema veze jedno s drugim… Jedno je proračun i ulaganje grada, a drugo je državni proračun čiji dio ide i na zdravstvo… Ali mene boli đon! Meni to ne pomaže. Ja ulažem i u grad i u državu… Mi ulažemo i u grad i u državu. A tko ulaže u nas?

Hajdemo prestati ulagati u fontane i slične stvari. To nam neće produžiti u živote. Hajdemo početi napokon ulagati u nešto što znači život. Jer ljudi ovdje dolaze iz cijele Hrvatske. U najveće bolnice u Hrvatskoj. Ljudi provode dane u sanitetskim vozilima, vlakovima i autobusima putujući kako bi se došli liječiti. Kako bi se borili za svoje živote. Jer svi smo plaćali i plaćamo to zdravstvo. Samo što je odabranima ono nadohvat ruke, a nama ostalima ono je borba za goli život.

I još smo tu i nastavljamo našu borbu za jednako pravo na život.

Razumijete li sada?