Potaknuta rezultatima istraživanja koje je pokazalo da više od trećine ljudi koji su kao mladi preboljeli rak nakon izlječenja prestaju voditi brigu o svom zdravlju, naša autorica Milena Tomljanović odlučila je podijeliti s nama iskustvo prvog pregleda nakon liječenja od raka debelog crijeva koji joj je dijagnosticiran u dobi od svega 44 godine.

Piše: Milena Tomljanović

 

Nekako brzo došlo je vrijeme prve kontrole nakon operacije karcinoma debelog crijeva. Sjetila sam se vaših priča, drage moje, toga kako je vama bilo kada ste odlazile na kontrolu i kako vas je obuzimao strah. Rekla sam samoj sebi: “Ne paničari, sve će biti u redu!”

No, bez obzira na to koliko bili sabrani, na taj osjećaj odsutnosti, aritmije, nitko vas ne može pripremiti. Da idem na kontrolu rekla sam malom broju ljudi. Mislila sam, čemu ih zamarati kada znam da će biti tisuće pitanja na koje mi se nije dalo odgovarati.

 

 

“Upozorite svoje sestre, braću, djecu da i oni moraju kontrolirati svoje zdravlje i slušati signale koje nam šalje naše tijelo!”

 

 

To famozno jutro uredila sam se kao da idem na kavu s najzgodnijim frajerom, a ne na kolonoskopiju. Stavila sam na usne i obavezan crveni ruž.

Sjela sam u autobus na relaciji Samobor – Zagreb, stavila slušalice i pustila muziku na najjače… Ne želim slušati svoje misli. Ali, paniku i aritmiju ne mogu pobijediti. Odjednom je nastupilo ništavilo. Uopće se ne sjećam kako sam došla do ulaza u Vinogradsku bolnicu kroz koji nisam prošla punih godinu dana. U tih nekoliko minuta, koliko mi je trebalo da dođem do Zavoda za gastroenterologiju, u glavi mi se odvrtio cijeli film, od prvog pregleda do operacije. Zbunjena i drhtavom rukom sestri predajem uputnicu. Slušalice su mi još uvijek na ušima…

 

Milena Tomljanović/ Foto privatna arhiva 

 

Gledam, čekaonica je puna blijedih lica. U tom se trenu na vratima ambulante pojavio moj doktor. Kratko je pogledao po čekaonici, a kada me ugledao nasmijao se i prišao mi, pružio je ruku i izgovorio moje prezime. Ostala sam u čudu. Kako se sjeća? Pa nije me vidio godinu dana, a i sestra sa šaltera još nije predala uputnice njegovoj sestri. Liječnikov široki osmijeh i toplina stiska njegove ruke malo su me opustili.

Ulazimo u ambulantu, liječnik uzima moje papire, ali ih ne gleda. Blago me priupita: “Kako ste?”

Potom je uslijedio niz pitanja koja su me rasplakala. Pitao me za moje sinove (sjećao se njihovih imena, dobi, škola koje pohađaju). Pitao me za roditelje, brata, jesam li prošla kemoterapiju…

Pitala sam ga kako se svega sjeća pored tolikog broja pacijenata. Odgovorio je da sam tada bila njegov najmlađi pacijent s tom dijagnozom. Imala sam tumor u uznapredovalom stadiju, a svi su nalazi osim kolonoskopije bili uredni.

Zahvalila sam mu što me posjetio dva puta dok sam bila na Odjelu kirurgije. Odgovorio je kako on uvijek vodi brigu o svojim pacijentima te da je došao i treći put, kako bi mi čestitao novu godinu, ali me nije našao jer su me dan ranije otpustili iz bolnice.

Ne trebam vam reći da sam se tada potpuno rasplakala. Priznala sam mu da me sada više strah nego prvi put, no on me razuvjerio. Rekao je da su nalazi i više nego dobri i da sam sada zdrava.

Tada me ponovno pitao za brata. Zanimalo ga je je li i on u međuvremenu bio na preventivnom pregledu. Naime, već me na prvom susretu zamolio da uvjerim brata koliko je nužno da tamo gdje postoji obiteljska anamneza svi potomci obave preventivnu kontrolu.

Rekla sam mu kako brata, nažalost, nisam uspjela nagovoriti da ode na pregled.

Na rastanku, liječnik me zamolio da nikako ne zanemarim kontrole kod onkologa. Rekao je kako nemali broj ljudi odustane od kontrola, misleći da im one više ne trebaju jer se osjećaju dobro, pa nastave živjeti starim načinom života, a onda se bolest vrati, za pet ili deset godina.

Nažalost, mali je broj liječnika koji će vam to reći.

Dragi moji, kontrolirajte se, živite život, ali sebi budite najvažniji.  Upozorite svoje sestre, braću, djecu da i oni moraju kontrolirati svoje zdravlje i slušati signale koje nam šalje naše tijelo!

Svima želim ugodno ljeto.