Nakon šest dana punih stresa i muke i šest neprospavanih noći stigao je i nalaz. Nije dobar. Došao je suprug, idemo u Split. Za dva dana naručena sam kod kirurga. Kažem suprugu da djeci prije operacije ne želim reći da sam bolesna.

Svibanj je, naša je najstarija kći Kristina u Zagrebu na akademiji, srednja, Vanesa, ima 18 godina i upravo priprema državnu maturu. Ne mogu ih sada još ja opterećivati sa svojom bolešću. Naše najmlađe dijete, Josip, još je predškolac. Mali je i nije postavljao pitanja. No, zato me Vanesa jednom kada je došla iz škole pitala: – Što ti je mama?

Rekla sam joj da sam malo prehlađena.

Oči ti izgledaju kao da si plakala, nije se dala.

Ma samo sam umorna, rekla sam joj i otišla u sobu.

Zabila sam glavu u jastuk i prigušeno plakala da me ne čuje.

Došao je i 20. lipanj. Ambulanta za torakalnu kirurgiju u bolnici na Firulama prepuna je pacijenata. Užasna je gužva. Bože moj, ima li tko zdrav, pomislim. Čekala sam oko dva sata da me sestra prozove. Liječnik mi se osmjehnuo i rekao da se ne bojim. Jagodicama prstiju prešao je preko dojke.

Moram to operirati, nije dobro, ali ne bojte se. Niste ni prva ni zadnja, nažalost toga ima sve više, kazao je.

Zakazali smo i datum operacije. Za devet dana moram doći u bolnicu.

 

 

“Svaku noć zaspim u suzama, iskradem se iz kreveta do dječje sobe, mazim i ljubim sina. Plačem. Želim te vidjeti kako rasteš, kažem mu. Onda odem do kćeri. Ležim kraj nje dok spava i gledam ju.”

 

 

Došao je i 29. lipanj. Sutra je operacija. Što da vam kažem. Tih 10 dana prije operacije kao da nisam bila živa. Vadili su mi krv, snimali kosti… (Želim zahvaliti na ljubaznosti svima na Odjelu nuklearne medicine u bolnici na Firulama. Posebice želim zahvaliti jednom mladom liječniku koji mi je rekao, kada me vidio onako uplakanu, da pričekam nakon snimanja te mi je nakon 10 minuta došao reći da na kostima nema metastaza.)

Sada sam, kada ovo pišem, sretna zbog toga, ali tada, u tom trenutku, bila sam toliko zbunjena da ništa nisam mogla shvatiti. Putem kući na radiju je zasvirala Thompsonova pjesma ,,,Taj dan kada odem ti ja“. Opet sam briznula u plač. Suprug brzo mijenja stanicu. O Bože! Koliko imam suza, one lete, padaju, već danima plačem… Sad ono sto mi je bilo najteže. Kako reći djeci. Strašno sam se toga bojala. Na kraju je ovako ispalo: Negdje oko dva sata iza ponoći išla sam spavati, a prije toga uključiti perilicu. Stavljam u bubanj traperice, a prije toga iz džepa vadim nalaz punkcije. Stavljam ga na perilicu i idem spavati. Vanesa ujutro ide u školu.

 

 

Bilo je rano, 6.15 sati, kada je ušla u sobu i uplakanih me očiju pitala: – Imaš li ti mama rak?

Počela sam plakati, a ona me je grlila…Nisam mogla biti hrabra ni pred svojim djetetom.  

– Odakle znaš, pitala sam. Rekla je da je našla nalaz, a onda potražila odgovor na Googleu.

Mama znala sam da se nešto događa jer ste često išli u Split, rekla je, a onda me zagrlila i kazala: – Mama volim te!

To me je još više rasplakalo.

I tako, dani su prolazili. Obavila sam sve pretrage, uredila ormare, za slučaj da se ne vratim kući, spakirala kofer. Sve je bilo spremno. Nazvala sam moju dragu prijateljicu Gogu.

– Dolazi brzo, rekla sam joj.

– Što je hitno, pitala je. Zamolila sam ju da me primi za ruku, a onda sam se rasplakala.

– Imam rak, rekla sam joj.

Plakala je sa mnom, grlila me i tješila. Zamolila sam ju da ne govori nikome u mjestu. Moram prvo reći djeci. Pitam ju bi li radila u mojoj trgovini dok sam na bolovanju.

Sve za tebe, rekla je.

Hvala Bogu na pravim prijateljima i mojim bližnjima, pogotovo mojoj Vesni koja je dolazila svaku večer nakon posla i vodila mog malog sina na kupanje. Uf, kako je teško kad se toga sjetim.

Razmišljam kome sve još trebam reći da sam bolesna. Kažem suprugu idem još nazvati moju dragu prijateljicu Dubu. Još ću njoj reći, a ostali će već saznati. Nemam sad snage pričati sa svima. Nazvala sam Dubu i rekla kako joj moram reći nešto važno, ali na samo. Navečer smo otišle u njezin mali dućan.

Odmah sam se rasplakala, ne mogu joj ništa reći. Plače i ona sa mnom.

– Imam rak, kažem joj.

Jedva sam to izgovorila.

– Bit ćeš dobro, vidjet ćeš. Molit ću za tebe, postit ću, rekla mi je kroz suze.

Bilo mi je lakše nakon našeg razgovora.

Sedam je sati ujutro, krećemo u bolnicu. Grlim sina. Kažem mu: – Tako sam sretna što te imam, i tvoje sestre. Pazite na sebe i ako se ne vratim znajte da vas volim. Najviše! Zapamtite to zauvijek!.

U bolnici u Splitu predajem papire. S još pet žena čekam u hodniku da nas uvedu u sobe. Ljubim muža, on me grli. – Čujemo se, kaže.

Bog ljubavi, kažem mu suznih očiju i ulazim na odjel.

Drugi dan ujutro u 7 i 30 u sobu ulazi sestra. Idemo, kaže, pređite na ovaj pokretni krevet, popijte tableticu… Srce mi ubrzano kuca, plačem, cure iz sobe viču „Sretno, čekamo te!“. Mašem im, sva sam uplakana. ulazimo u operacijsku salu, sve je zeleno, svira muzika. Dolazi anesteziologinja, traži venu…. Drži me za ruku, mazi me po glavi, vidi da plačem i tiho mi kaže: – Ne bojte se.

Pita me kako se zovem.

Slađana, kažem.

I ja imam sestru Slađanu. Ništa se ne boj, uz tebe sam, kaže mi.

Odmah sam osjetila olakšanje, povjerenje i sigurnost. Pita me osjećam li što. Kažem joj da mi se malo vrti, a ona se nasmije. Kroz maglu čujem njezin  glas: – Laku noć Slađana.

Prekid programa.

Budim se u sobi nakon dva i pol sata. Zeza me ruka, ispod pazuha mi viri cjevčica, ne mogu se pomaknuti. Još u bunilu lijevom rukom dodirujem desnu dojku. Napipala sam debeli zavoj. Podižem se. Vidim dojka je tu, šav je na gornjem djelu. O hvala ti Bože, mislim. Bila je to poštedna operacija.

I oporavak je prošao dobro. Dobila sam papir s vježbama koje smo sve u sobi izvodile, svaki dan nekoliko puta. Mobitel mi stalno zvoni, dolaze poruke, svi me zovu, moji bližnji i daljnji, prijatelji. Žele mi brzo ozdravljenje. Moja je Kika tražila dva dana slobodno pa me je i ona došla posjetiti.

Nakon dva tjedna izlazim iz bolnice. Kad nalaz bude gotov idem na kontrolu. Svaku noć zaspim u suzama, iskradem se iz kreveta do dječje sobe, mazim i ljubim sina. I plačem. – Želim te vidjeti kako rasteš, kažem mu. Onda odem do moje kćeri Venese. Ležim kraj nje dok spava i gledam ju. Takve su bile moje noći dok nije stigao nalaz.

„CA MAMMAE DEX….EST.RECEPTORI 90%, PROGEST. 60%. HORMONSKI TIP. her2  neg.“, pisalo je.

Dodijelili su mi divnu, osjećajnu onkologinju, Mariju Ban. Suprugu i meni sve je objasnila. Polako, rekla mi je, slobodno plačite, imate pravo na to. Suprug ju je pitao što misli kakve su mi šanse. Odgovorila je da imam ludu sreću. Hormonski je tip i prognoze su dobre. Limfni čvorovi nisu zaraženi. Moram doći u utorak oko 10. Reći će mi što je odlučio konzilij. Odluka je glasila: Idem na zračenje, nije mi potrebna kemoterapija. Opet sam se rasplakala.

Zašto plačete? Morate biti sretni, ima i gorih dijagnoza, rekla mi je liječnica.

Ne vidim zašto bih bila sretna. Moj se život okrenuo za 180 posto. Tek nakon nekoliko mjeseci shvatila sam što je mislila kad mi je rekla da sam dobro prošla. Dobila sam hormonske tablete, a konzilij je preporučio kako bi bilo najbolje i najsigurnije da odstranim i jajnike. Ali ne moram žuriti. Kad se oporavim. Dobila sam još 16 zračenja, na kraju sam ih primila 20. Iscrtali su me markerima, trebala sam ih čuvati više od mjesec dana. No, preživjela sam i to. Svaki smo dan moj Zoki i ja putovali 100 kilometara do Splita. Napravili smo si tako da nam to bude kao mali izlet, svratili bismo na piće… I tako 20 dana. Dobivala sam i injekcije koje sprečavaju rad jajnika. Nakon druge injekcije osjećala sam se grozno. Liječnica mi je rekla da je to normalno jer sam naglo bačena u menopauzu. Valunzi, nepodnošljivi napadi vrućine… Ovo je strašno, rekla sam suprugu, ne mogu spavati, ne mogu, sad mi se još više plače. Kako ću ovo izdržati?  

Ako operiram jajnike hoće li nuspojave biti manje, pitala sam liječnicu.

Rekla je da hoće. da će nuspojave biti blaže, ali da ću još uvijek osjećati promjene. Odjednom sam se ohrabrila. Čim završim sa zračenjem idem na operaciju, odlučila sam. Suprug me počeo  zafrkavati. Što se dogodilo da sam se tako ohrabrila? Iznenadila sam ih sve. Ali, ne mogu vam opisati taj jad i nemoć koju sam osjećala. Sad sam sigurna da je to bio dobar potez. Operirana sam 16. rujna. Operacija je prošla dobro. Ne znam koliko je trajala, samo znam da sam se nakon pet sati probudila na intenzivnoj. Ovim putem želim zahvaliti divnim sestrama na intenzivnoj i divnoj doktorici Martini Šunj koja je pazila na mene. I eto, prošla sam dvije operacije u tri mjeseca. Osjećam se dobro. Još me ponekad zna zaboljeti ruka kada nešto teže radim. No, treba vremena, doći će sve na svoje. Hrabro naprijed, živimo život!