Ovo je priča o životu i ljubavi temeljena na stvarnom događaju. Priča je posvećena Dariji Bralić, sestri u Hitnoj psihijatrijskoj ambulanti Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, koja je iznenada preminula.

 

Dežurstvo.
Jutro u rađanju.

Prvi pjev ptica budilica, prvi zagrljaj svježeg zraka, sve je čisto i još neokaljano novim danom koji tek počinje. Vrijeme sunčano, barem se tako čini iz pogleda prema nebu koje djeluje obećavajuće.

Iz sestrinske sobe čuje se ples cvijeća koje se razbacuje svojim šarenilom poslagano uz prozore s kojih se pruža vidik na ogromnu zelenu livadu istočkanu neravnomjerno pobacanim tratinčicama. Iz odvojene teglice širi se miris ružmarina koji se već zavidno razvio, a sestra me uči kako ga brati kao začin za kuhanje, a da ne oštetim stabljiku. Sobom odjekuje njezin veseli smijeh dok mi pruža šalicu vruće kave.
A ja… na granici između nervoze i umora, noći i dana, euforije i želje da potonem u dežurni bolnički krevet i spavam sve do popodneva.
Navedeni niz opservacija prekida jedan poziv.
Zvoni telefon u liječničkoj sobi.
“Dobro jutro, zovemo vas s Odjela za dijalizu. Znate, jedna gospođa dolazi kod nas dva puta tjedno pa smo, budući da se ne osjeća najbolje, razmišljali kako bi bilo dobro da netko popriča s njom. Nije vaš teren po mjestu stanovanja, niti je medicinski gledano akutni slučaj, ali, ako bi bili voljni….”
“Naravno.”- odgovorih.

„Neka samo dođe. Zapravo, dovest će ju tehničar. Naime, gospođa je u invalidskim kolicima.”
“U redu.”- rekoh i pomislih kako joj zaista nije lako.
Nakon pola sata dolazi najavljeni tehničar s gospođom i uvede ju u sobu te doda da se javimo kad pregled bude gotov kako bi mogli nazvati sanitetski prijevoz koji će ju vratiti kući.
Gospođa me pozdravlja i ispričava se što smeta ‘jer zna da troši naše vrijeme, a ima puno bolesnijih od nje’, ali gleda u stranu.

 

 

“Ta skromnost kojom se odjenula bila je nadasve fascinantna i neprobojna u svojoj jednostavnosti.”

 

 

nismo same

Darija Bralić / Foto: privatna arhiva

 

Tada shvaćam da je slijepa.
Kaže, izgubila je vid u minulim godinama prvo na jednom, a zatim i na drugom oku.
I još jednom se ispričava ako opterećuje svojim problemima.
Preko blijedo žute košulje ima sivu vestu na starinske gumbiće, crne hlače i anatomske cipele iste boje. Na lijevoj ruci zlatni vjenčani prsten, sat s kožnim remenom, pomalo izguljenim s jedne strane. Kosa joj je sijeda, kratko ošišana, lice izgužvano, a njene izgubljene besciljne oči potonule su u podočnjacima.
“S kim živite?”
“Sa suprugom, ali, znate, i on je jako bolestan i jedva se brine o sebi, a kamoli o meni. Nekad mu bude dosta svega, preopterećen je.”
“Je li dobar prema vama?”
“Dapače, vrlo je brižan, ne tuče me.”- kaže uz osmijeh.
“A vi, tučete li vi njega?”- upitah ju da je bar malo oraspoložim na što mi je uzvratila svojom beskrajnom toplinom.
“Kako ste? Vjerujem da vam je iznimno teško ići na dijalize, podnositi nepokretnost i činjenicu da ne vidite… Kako se nosite s tim?”
“Dobro… koliko je to moguće.“
Barem do prije tri jedna…”
“Što se dogodilo tada?”
“Preminuo mi je sin jedinac od tumora na mozgu.”
Muk.
Soba kao da je postala prazan prostor.
Primjećujem samo tihe suze iz njenih staklenih očiju koje su i dalje usmjerene negdje pored mene, dok se moje lagano pune tekućinom sažaljenja.
Pokušavam je utješiti, dati joj do znanja da je vrlo borbena žena i da sam sigurna da ju sin s puno ljubavi gleda i čuva s neba te da je ona sama učinila za njega sve što je kao majka mogla. Mada se u svemu osjećam vrlo nemoćnom, jer ne postoji utjeha za majku koja je upravo izgubila dijete, ma koliko ono imalo godina.
Dugo smo razgovarale.
O njenoj mladosti i kako je kilometrima hodala do škole.
O strogom ocu i radišnoj majci, mukotrpnom radu u tvornici i prvoj velikoj, ali ujedno i jedinoj ljubavi koja je rezultirala brakom.
O dosadnoj susjedi koja je svaki dan nenajavljeno dolazila na kavu, a ona je nije imala snage odbiti. I cvijeću koje je njegovala u vrtu radujući se svakom proljeću što sramežljivo kuca na vrata.
Kolačima koje je pekla svake subote da se ‘slegnu’ za nedjeljni ručak.
Kako radi domaće rezance za juhu, jer ovi iz dućana nisu ni za pogledati, a i to bi bila sramota za ženu sa sela.
Htjela je još djece, ali bili su siromašni, a kad su skupili nešto novca i odlučili proširiti obitelj, zakazala je biologija.
A i sin je oduvijek bio boležljiv te je sve svoje slobodno vrijeme posvetila njemu.
Nije se ženio.

 

 


Požalila se što iza njega nije ostao barem osmijeh nalik njegovom, osmijeh koji bi joj otvarao prozore nade i novih buđenja.
Iako me nije vidjela, gledala sam ju u oči, iz poštovanja.
Poštovanja prema ženi, borcu, heroini.
Na izlasku sam ju primila za obje ruke i rekla joj da se javi kad god osjeti potrebu.
Zahvalila se i još jednom napomenula kako se ispričava što nam je oduzela vrijeme ‘jer ima puno onih kojima je pomoć u ovom trenutku potrebnija nego njoj’.
Ta skromnost kojom se odjenula bila je nadasve fascinantna i neprobojna u svojoj jednostavnosti.
Tehničar ju je već čekao u ambulanti, ona nam je veselo mahnula i dalje gledajući negdje pored.
Više je nikad nismo vidjeli.
Iza nje je ostala ogromna tišina i posramljenost.
Toga dana se ni na što nismo žalili.
Niti na gužvu, niti na činjenicu da ne stignemo jesti, da navečer padamo s nogu, a pred nama je još i duga radna noć.
Jer nam je u svakom teškom trenutku u misli došla naša Heroina. I dala nam dozu snage.
Hvala vam od srca što ste vi nama dali lekciju iz života. Prošle su godine, a vaša priča ostaje.
Ne znam jeste li još tu…
Bili s nama ili na nebeskim cestama, vi ste nas anđeo.
Jer, pravi anđeli počinju svoj put na Zemlji.

 

 

Ovo je priča o životu i ljunismo same bavi temeljena na stvarnom događaju. Autorica, psihijatrica Maja Vukoja, s ovom se pričom prijavila na književni natječaj PS-portala, a posvetila ju je još jednom anđelu: Dariji Bralić, sestri u Hitnoj psihijatrijskoj ambulanti Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, koja je iznenada preminula.

Htjela sam je iznenaditi pričom ako bude objavljena. Nažalost, preminula je baš u toku natječaja. Sada imamo priču i još jednog anđela na nebu”, napisala je Vukoja.  

PS-portal nedavno je promovirao zbirku kratkih priča „Pričam Svoju Priču“ u kojoj je objavljena i priča Maje Vukoje “Anđeli žive na Zemlji”.