Svatko dijagnozu prihvaća na svoj način. Jasmina Vrhovac niti u jednom trenutku bolesti nije prevodila nalaze, iščitavala ih po sto puta ili činila nešto slično.

 

“Jasmina, nažalost, imam loše vijesti. Došao je Vaš nalaz i nije dobar. Imate karcinom dojke. Molila bih Vas da odmah dođete do nas.” Riječi su to liječnika koje nitko ne želi čuti. Ne samo da ih liječnik izgovori tebi, nego i nekom tebi bliskom.

Svatko tu dijagnozu prihvaća na svoj način. Ja sam istog trenutka kada mi je liječnica rekla da imam karcinom dojke utonula u san. San koji još uvijek traje.

Bio je 4. prosinac 2015. godine. Bila sam na redovnom godišnjem sistematskom pregledu. Joj ta štitnjača, guši me baš… Samo mi je to prolazilo kroz glavu…. A i ova glupa cista na dojci nije više velika dva milimetra. Nekako je narasla…

Prvo su me poslali na pregled kod endokrinologa. Dijagnosticirao mi je Hashimoto. Da imam Hashimoto znala sam i ranije. Malo su mi povećali dozu lijeka. O.K. Ginekologica je bila zadovoljna stanjem na “donjem katu”. Na redu je ultrazvuk “gornjeg kata” i trbuha. Nalaz trbuha bio je u redu, ali “gornjeg kata” nije. Već na licu liječnice vidjela sam da nešto nije u redu. Krenula je s pitanjima.

 

 

“Treće i četvrte kemoterapije ne želim se ni sjećati. Ajmeeee… Jedino što pamtim jest to da mi je dva dana bilo loše i da do sljedeće terapije nisam razmišljala ni o ničemu što ima veze s bolešću koja je tu samo u prolazu.”

 

 

– Kada ste posljednji put bili na ultrazvuku?

– Prije sedam mjeseci, odgovorila sam.

– I što su vam rekli, pitala je dalje liječnica.

– Da je sve u redu, ništa zabrinjavajuća, mala cistica.

– Meni ovo nije cistica. Prebrzo je to naraslo, rekla je i dodala: – Sada je veličine 1,5 cm, morali su vas prije poslati na punkciju.  Ovo je 95 posto zloćudni karcinom.

Zbunjena i u nadi da je liječnica pogriješila odlazim kući. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da je liječnica bila u pravu. Nemoguće je da imam karcinom. I to zloćudni podmukli karcinom.

Neposredno prije Božića obavila sam dodatne pretrage i punkciju, a 13. siječnja 2016. završila sam na operaciji. Operirana sam u zadarskoj bolnici.  Odstranili su dio dojke u kojem je bio tumor i limfne čvorove u desnom pazuhu.

Vrijeme od trenutka kada sam doznala da je to zlo u meni do operacije nastojala sam ne razmišljati o najgorem.  U cijelosti sam se posvetila obitelji i svaki trenutak provela s njima.

Moj sin Toni tada je bio predškolac. Sunce moje malo. Suprug i ja odmah smo mu objasnili o čemu se radi i pripremali ga, korak po korak, na sve što će se događati.

Operacija je prošla dobro. Za dva dana bila sam kući, a za tri dana već u šetnji i na kavi sa suprugom. Zoki, moja ljubav, podrška i divna osoba koju mi je sam Bog poslao. Svojim dobrim duhom i ljubavlju prema meni pomogao mi je da ne mislim o bolesti, da bolest prihvatim kao virozu, prehladu, stanje koje je trenutno i koje će proći. Sve što me čekalo prošao je sa svojim ocem koji je nekoliko godina ranije umro od karcinoma pluća.

 

Jasmina Vrhovac / Foto: privatni album 

 

Niti u jednom trenutku svoje bolesti nisam prevodila nalaze, iščitavala ih po sto puta ili činila nešto slično. Jedino što sam pročitala bio je patološki nalaz u kojem je pisalo da je u pitanju zloćudan tumor dojke i to hormonski. To su bile bile jedine meni bitne informacije. Sve ostalo nije me zanimalo.

Kada je došao nalaz, onkologica me poslala u Split, na tim za tumore. Pohvale svim liječnicima, stažistima i sestrama na onkologiji u Splitu. U svoj mojoj nesreći imala sam sreće da nigdje nisam dugo čekala. Suprug i ja ušli smo u dvoranu u kojoj se nalazilo deset liječnika koji su komentirali moje nalaze. Prvo su me pitali imam li djece i želim li ih još imati. Bila sam zbunjena…. O čemu sad ovaj priča? Imam tumor HALOO! Kakva djeca? Pribrala sam se i odgovorila da sam planirala imati još djece. Liječnik me prekinuo. Rekao je kako ne vidi razlog zašto po završetku terapije ne bih imala još djece, ako tako želim.

Objasnio nam je protokol terapije. Dobila sam četiri “crvene” kemoterapije i 12 Taxola. To su za mene bile jedine informacije koje sam trebala znati o svojoj terapiji. Sve ostalo nisam upamtila. Baš kao i sam tumor, te su mi se informacije činile nevažnima za moj budući život.

Prvu kemoterapiju primila sam 12. veljače 2016. godine. Prošla je bez problema, bez ikakvih nuspojava. Uz kemoterapiju sam svaka tri mjeseca primila i injekciju u trbuh. Primam ih i dalje, svaka tri mjeseca. Nakon druge kemoterapije ošišala sam se mašinicom na milimetar i kupila periku kojom sam bila prezadovoljna.

Treće i četvrte kemoterapije ne želim se ni sjećati. Ajmeeee… Jedino što pamtim jest to da mi je dva dana bilo loše i da do sljedeće terapije nisam razmišljala ni o ničemu što ima veze s bolešću koja je tu samo u prolazu.

Nakon “crvenih” kemoterapija uslijedili su Taxoli. I tih je 12 tjedana proletjelo. Ni tada nisam razmišljala ni o čemu što ima veze s bolešću. Jela sam sve, a najviše me veselio topli svježi burek.

Kemoterapija me bacila u prisilnu menopauzu. Posljedice su bile valunzi i debljina.

Posljednju terapiju primila sam 4. srpnja, a onda je slijedio dogovor za zračenje u Splitu. Muko moja. Kako ću svaki dan putovati iz Zadra u Split. I inače mi put škodi i to me plašilo.

Samo zračenje prošlo je u redu, bez nuspojava i problema, ali putem do tamo uvijek bih povraćala. Vozači baš i nisu razmišljali o nama koji sjedimo otraga, valjali smo se kao krumpiri.

No, preživjela sam i tu “morsku bolest”.

Sada pijem hormonski lijek.

Mnogi meni bliski ljudi nisu znali kroz što prolazim.

Ne dao Bog nikome, ali to je viša sila.

Redovnim pregledima ova se opaka bolest može dijagnosticirati na vrijeme i srezati u korijenu. Zato preporučujem svim ženama da ne zaborave na sebe.

Za mene je moja bolest i sada, godinu dana od završetka zračenja, i dalje samo san.