Verica Korica oboljela je 2013. od raka dojke. Od dana kada je saznala dijagnozu vodila je dnevnik bolesti, a nama je ustupila neke dijelove.

 

Ako sam mislila da sam nakon svih terapija konačno sišla s vrtuljka – prevarila sam se. Evo me ponovno u bolnici. Nakon što sam obavila sve kontrolne preglede i svi su mi nalazi bili u redu, morala sam konačno obaviti i ginekološki pregled koji sam dugo odgađala. Za taj sam pregled skupljala hrabrost, kako onu fizičku tako i psihičku. Već sam ranije imala loše nalaze i bojala sam se da ću čuti još jednu tešku dijagnozu na koju ne znam kako ću emocionalno reagirati. Više od dijagnoze bojala sam se navale tih silnih, teških, nedefiniranih emocija koje ne mogu savladati. Sjetila sam se svoje susjede koja je davno operirala rak dojke i koja mi je sva vesela i lepršava pričala kako to nije ništa. Govorila bi da ona ima visoki tlak i šećer i masnoću i sve to drži pod kontrolom. Kada bih slušala nju, tako optimističnu i bezbrižnu, mislila sam kako je i moje zdravlje u redu.

Nije prošla godina dana, a moja je susjeda umrla. Zanemarila je ginekološke preglede. Kada je osjetila bol u trbuhu bilo je prekasno. Zato za mene više nema odgađanja, moram i to obaviti. U čekaonici sam. Sjedim i čekam. Na šalter je došla mlada djevojka u pratnji majke. Žvače žvakaću, tipka po mobitelu i onako usput, i ne gledajući u sestru, kaže kako su joj na sistematskom pregledu otkrili kvržicu na dojci pa su joj rekli da se tu javi. Rekla je to kao da je riječ o nečem potpuno nevažnom. Sestra ju je malo dulje gledala, a onda joj je rekla da sjedne. Pozvat će ju. Ta djevojka nije imala više od 25 godina. Koliko u tim godinama uopće može biti svjesna što joj se događa. Nema pojma kakvo je putovanje čeka, ali iz prestrašenih očiju njene majke vidi se da ona zna.

 

 

“Dok čekam slušam priču mladića kojemu je na leđima izrasla mala bradavica i pretvorila se u zloćudni tumor. On to ne može vjerovati. Mlad je pun snage i ne priznaje da je bolestan.”

 

 

Ušla sam u ordinaciju. Pokušavam definirati što osjećam, ali ne mogu. Ne znam što osjećam.

– Kako ste gospođo Verice?, pita me liječnik.

– Ajme, što da mu kažem, ovo što sam počela osjećati ne mogu definirati. A, znam. Reći ću mu da se osjećam prestrašeno.

To je primjeren izraz za situaciju. Ali, što u stvari osjećam? Pokušavam to nekako sabrati u glavi. Kao ne osjećam ništa, a opet nisam dobro. Potpuno sam mirna, ali u sebi osjećam neke lebdeće, raspršene, mistične emocije. Nekako mi se čini kao da sam u bestežinskom stanju, kao da lebdim od straha.

– Verice, vi znate da imate problem i ja vam predlažem da to kirurški čim prije riješimo. S obzirom na vašu bolest, to je najsigurniji put. Idemo na sigurno, kaže opet liječnik.

Šutim.

– Imate li kakvih pitanja?, pita me.

Imam, ali bojim se pitati. Ipak nešto pitam.

– Ima li to veze s rakom dojke?, jedva prozborim.

– To ne možemo znati dok ne napravimo analizu tkiva, odgovora.

Znala sam odgovor, pitala sam tek toliko da nešto pitam. Operacija je zakazana za tjedan dana. Izlazim iz bolnice, suze mi teku, ošamućena sam. Tresu me neke nevidljive skrivene emocije. Pomislila sam kako su sada moje emocije prešle u ilegalu, više ne nastupaju onako javno i burno, već me ubijaju iznutra. Obrisala sam suze, nabacila osmijeh na lice i svojima kod kuće rekla da je to samo operacija preventive radi i da će sve biti u redu. Ljude možeš prevariti, ali životinju ne. Moja me maca sumnjivo promatrala, osjetila je moje skrivene emocije. Nije dala da je podragam, kao da se ljuti na mene što sam opet zabrinuta i tužna. Pokušavam se normalno ponašati i samu sebe uvjeriti u ono što sam uvjerila druge, ali to baš i nije tako lako. Kada sam usisivač htjela spremiti u kuhinjski ormar među lonce, shvatila sam da sam ipak rastresena. Moram obaviti pretrage koje mi trebaju za operaciju.

Danas idem vaditi krv. U bolnici sam srela poznanicu s terapije, iz one svoje vesele grupe. Rekla mi je da je jedna gospođa iz te naše grupe u kritičnom stanju. Samo smo se pogledale, pozdravile i produljile svaka svojim putem. Ispred sebe vidim bračni par. I njih se sjećam s terapije. Tada nam je suprug te gospođe govorio da ne može više. Deset godina proživljava ženinu bolest. Sam radi, podiže djecu i još suprugu vozi do bolnice.

Evo ga još je tu, nije odustao.

– Korica, zar vi niste bili tu prije mjesec dana?, pita me sestra.

– Ma, bila sam ja tu prije deset dana.

– Pa što se dogodilo?

– Došla sam na popravni, kažem.

Samo je zabrinuto zavrtjela glavom.

 

Verica Korica / Foto: privatna arhiva 

 

Dok čekam slušam priču mladića kojemu je na leđima izrasla mala bradavica i pretvorila se u zloćudni tumor. On to ne može vjerovati. Mlad je pun snage i ne priznaje da je bolestan. To je neka greška, meni nije ništa, meni nije tu mjesto. Uvjerava sam sebe. Čovjek do mene raspričao se o svojoj sudbini. Svašta ga je snašlo, ali kredit u banci ga je dokrajčio. Malo me je strah vađenja krvi. Prošli put su mi jedva našli venu, a onda iz nje teškom mukom iscijedili nešto krvi. Upozoravam sestru na taj problem. Pozvala je liječnicu i obje su krenule u potragu za mojom venom. Gle čuda, našle su je. Odahnula sam. Sada se moram javiti liječniku koji sjedi u pokrajnjoj sobi. Ne znam koja je njegova funkcija. Gleda moje papire, pita me zašto idem ponovno na operaciju i kako se nosim s bolešću. Gledam u njega i odjednom čujem samu sebe kako govorim.

– Znate doktore, lakše je umrijeti nego živjeti.

Ne mogu vjerovati da sam to izgovorila. Što mi bi? Nisam nikada o tome razmišljala na takav način, bez obzira na sve kroz što sam prolazila. Jednostavno je izletjelo iz mene. Je li to moja podsvijest cijelo vrijeme računala i vagala život i na kraju došla do ovakvog zaključka? Kao da je zaokružila priču. Možda su tome pridonijeli i svi ovi prethodni događaji i sudbine ljudi koje sam ovdje zatekla. Takvih sudbina možeš čuti svakodnevno i u vanjskom svijetu, ali kada ih čuješ u bolnici nekako imaju posebnu težinu. Začudo, liječnik je ostao miran. Samo me upitno pogledao i pitao: – Kako to mislite?  

„Moram se izvući iz ovoga i ublažiti tu tešku definiciju“, pomislim.

– Pa vidite kako je danas teško živjeti. Primanja su mala ili nikakva, krediti, režije, svaki dan neizvjesnost.

Lakše je zaspati i svega toga nestane, kažem.

– To su problemi s kojima se svi mi susrećemo, i zdravi i bolesni.

Svi se mi svakodnevno borimo za opstanak, tješi me liječnik te dodaje kako ima ljudi koji tome ne pridaju pažnju, ne nerviraju se i opet nekako prolaze kroz život.

– Takve u narodu zovu bedacima, kažem mu.

– Da, kaže liječnik kroz smijeh. Smijem se s njim.

– I ja bih voljela biti bedak, sve bi mi bilo lakše, kažem.

– I mnogi bi od nas to sigurno voljeli, smije se liječnik.

Dobro je, izvukla sam se. Sjetila sam se uzrečice „Ozbiljno shvati život i budi veseo“. Na trenutak mi je to uspjelo. Došao je i dan mog odlaska na operaciju. Za razliku od prvoga puta kada sam na sva vrata, ormare, ladice, štednjak… polijepila ceduljice s uputama, sada sam samo spakirala torbu i bez opraštanja otišla na autobus. Sama.

Samo sam im rekla:  – Javit ću vam se iz bolnice.