Zovem se Valentina, imam 27 godina i majka sam 14-mjesečne djevojčice. Živim u jednom selu kraj Varaždina.

Do prije godinu dana bila sam najsretnija osoba na svijetu. Živjela sam dan po dan, zaljubljena preko ušiju, u iščekivanju svog prvog djeteta, naše Dolores.

Rodila sam je 8. siječnja 2020. Ne mogu vam opisati koliko je to malo biće uljepšalo moj život, živjela sam svoj san.

Dva tjedna nakon poroda osjetila sam bol na vratu, s lijeve strane blizu ključne kosti. Probala sam rukom i napipala kvrgu.

Svi su mi rekli da je to od dojenja, ili od poroda, budući da moje tijelo tek dolazi k sebi.

Ipak sam odlučila potražiti na internetu što bi to moglo biti, pa sam naišla na članak u kojem je pisalo da mjesto na kojem se nalazila moja kvrga baš nije tako bezazleno. Bio je to za mene veliki šok. Svaki dan sam samo plakala, nisam mogla 100 posto uživati u svojoj novoj ulozi majke.

Na prvom pregledu nakon poroda, svom sam ginekologu rekla da sam na vratu napipala kvrgu. On mi je odmah napravio ultrazvuk vrata i poslao me da napravim još i ultrazvuk štitnjače. Kad sam došla na ultrazvuk, liječnik je prvo rekao da je u pitanju cista, ali kada je malo bolje pogledao shvatio je da nije cista pa je odlučio napraviti i punkciju. Nalaz sam čekala više od tjedan dana, to me ubijalo. 

Kad sam došla po nalaz na njemu je pisalo: „Rijetke stanice poput Hodgkinovih“.

Odmah sam otišla liječniku. Sva sam drhtala. A kada mi je liječnik rekao: „Gospođo, sumnjamo da imate Hodgkinov limfom“, i pitao me znam li što je to, pogledala sam ga i mirno rekla: „Znam!“. 

A u meni se sve trgalo na komadiće, kao da me netko iznutra reže. Izašla sam iz ordinacije i sjela u auto. Suze su mi se slijevale niz lice. Kroz glavu mi je prošlo milijun misli. Samo sam se pitala: „Zašto? Zašto će moje dijete ostati bez majke?“.

Došli su brat i šogorica, da me smire.

Odmah sam nazvala supruga koji je dan prije otišao na teren. Mislim da mu je to bio najgori poziv u životu. Dojurio je kući isti tren.

Jedna krasna žena, Tena, spojila me s hematologinjom na zagrebačkom Rebru. Doktorica me odmah primila.

Nakon niza pregleda i biopsija dobila sam nalaz: Hodgkinov limfom, 2. stadij. Opet sam plakala i lomila se na komade.

Ubrzo sam shvatila što me sve čeka.

Prvo sam odlučila ošišati svoju kosu, dužu od ramena, na kratku frizuru.

Najteže mi je palo to što sam morala prestati dojiti. Opet sam samo plakala.

Počele su kemoterapije. Kosa je sve više padala pa sam se odlučila obrijati. Obrijala me šogorica, uz punu podršku moje obitelji.

Kupila sam čak i periku.

Od pada leukocita, primanja injekcija za njihovo podizanje i strašnih bolova, najteže mi je palo to što nisam imala snage brinuti se za svoju tada dvomjesečnu djevojčicu. Moja ju je majka imala na brizi.

 

Valentina Siročić/ Foto: privatna arhiva 

 

Suprug i cijela obitelj bili su mi jako velika podrška. Nikada nisam bila sama. Kada sam se smijala, svi smo se smijali. Kada sam plakala, plakali smo svi zajedno.

Došla su i zračenja. Ali i prošla. U međuvremenu sam napravila CT nalaz, a onda i završni CT koji je pokazao nešto na plućima. Opet sam plakala, svi smo plakali…

A onda mi je u prosincu 2020., točno na 60. rođendan moje mame, moja  hematologinja, Sandra Bašić Kinda, javila najljepšu vijest. Doktorica me nazvala i rekla da sam u remisiji.

Suprug je otvorio šampanjac, a ja sam opet samo plakala.

Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim da sam u remisiji. Sad imam samo redovne kontrole, no svaki put kad moram ići liječniku osjećam strah.

Bolest mi je pomogla da shvatim da svakodnevno treba uživati u najmanjim sitnicama. Uživam s obitelji i mojom djevojčicom. Ona mi je u najtežim trenucima moga liječenja bila svijetla točka, i zato je za mene najposebnija. Osjećam posebnu ljubav za svoje dijete. Uz nju nikad nisam bila sama. Kada bi me samo pogledala, odmah bi napunila energijom moje umorno tijelo i otjerala crne misli.

Zahvaljujem svaki dan Bogu na tome da sam živa i što i dalje uživam. Spoznala sam što znači život, počela sam više cijeniti smisao života, a sebe stavljati na prvo mjesto. Bilo je teško, imala sam i depresivnih dana, no zahvaljujući podršci supruga, obitelji i nekoliko dragih prijateljica, sve je bilo puno lakše.

Pomogla mi je i Facebook grupa SuperCure protiv leukemije i limfoma, čije su mi članice danas kao druga obitelj.