Ne propustite priču naše heroine koja se pet puta borila s rakom dojke o tome kako ju je bolest natjerala da voli sebe i svoje tijelo.
Piše: Ljiljana Pranjić
Lijeva strana meka i obla, desna ravna. Navodno su Amazonkama rezali desnu dojku kako bi vještije odapinjale strijelu iz luka.
Lijeva strana meka i obla, desna ravna. Kada sam učila kosti prsnoga koša u shiatsu školi, smetale su mi dojke da odredim koje je peto, a koje četvrto rebro, mučila sam se kako odrediti četvrti međurebreni prostor. A sada se sva rebra mogu lijepo napipati!
Lijeva strana meka i obla, desna ravna. Veli se da svatko ima svoju mušku i žensku stranu, a ja ih, eto, imam i doslovno. Na lijevoj strani sam žena, na desnoj muškarac. Veli se i da provedemo život tražeći svoju savršenu polutku. Mislim da je to glupost, ali sviđa mi se metafora: ja sam sama sebi svoja savršena polutka.
Sisa
S jedanaest godina bila sam viša i krupnija od ostalih u razredu. A samo sam htjela biti ista kao svi i ničim se ne izdvajati. Na moj užas, bila sam među prvim curama u razredu kojima su bujale izbočine na grudnom košu. Nisam bila spremna. Počela sam se povijati, ramena sam gurala prema naprijed i grbila se kako bi dojke nestale ili barem izgledale manje. Nije pomagalo. A onda sam, na još veći užas, postala svjesna da dečkima privlače poglede. Bilo je nečega neizrečenog, a opet nečega tako prljavog u njihovim dobacivanjima, i ja sam se sramila. Na samome startu moje dojke i ja postale smo stranci.
Nakon mnogo godina, kada sam ušla u svijet tjelesnosti, uvijek me čudila pažnja koju su dojkama pridavali muškarci. Nekad pohotno, nekad nježno muške su ruke mnogo puta gnječile i milovale moje dojke, a ja u tome nikada nisam našla užitak.
Imala sam 33 godine kada sam napipala u dojci pokretnu tvorbu veličine badema. To me uznemirilo otprilike kao što bi me uznemirio prišt na nosu. Zapravo, prišt na nosu bi me vjerojatno uznemirio puno više. U mojoj trideset i trećoj godini bolest nije postojala ni u meni, ni oko mene, ni u bližoj ni u daljoj okolini. Znala sam da postoji rak, ali više kao što iz enciklopedije znamo da postoji čudnovati kljunaš, ali ga nikada nitko od ljudi koje poznajem nije vidio uživo. Rak nije imao nitko u mojoj bližoj obitelj, niti u široj, niti u susjedstvu niti među poznanicima. Nitko. Rak su imali samo ljudi u američkim filmovima.
Kada je moj kirurg ušao u sobu nakon operacije i ozbiljno, nekako oklijevajući, izjavio da je „na žalost, nalaz pozitivan“, ja nisam ništa shvatila. Do tada je u mome rječniku „pozitivno“ bilo nešto dobro. Zapravo sam iz njegovog držanja shvatila da se dogodilo nešto loše.
Tvorbu iz desne dojke su maknuli, a dojku poštedjeli. Uslijedila je blaga kemoterapija, ostala mi je većina kose, a zračenje sam dobro podnijela. Između kemoterapija sam radila. Sve u svemu, pravila sam se kao da se ništa nije dogodilo, kao da je „to“ (izbjegavala sam i riječ rak) samo neki izolirani incident, samo slučajnost. Izvrsna nojevska metoda guranja glave u pijesak.
Da se ipak nešto dogodilo, podsjećala me tek nešto manja dojka, koju ću za potrebe priče zvati polsisa, iako je ona zapravo bila više tričetvrt-sisa. Bila je manja, i od zračenja je zauvijek ostala tvrđa od lijeve.
“Slatko se smijem otkako sam shvatila paradoks: tek kada moje tijelo više nije bilo cjelovito, tek tada sam ja postala sama sebi dovoljno dobra, dovoljno pametna, dovoljno draga, dovoljno topla, dovoljno ljubavna, dovoljno lijepa, dovoljno – cijela.”
Ljiljana Pranjić / Foto privatna arhiva
Polsisa
Moja totem životinja iz tog razdoblja – noj – inspirirala me ne samo da zabijam glavu u pijesak kada se radilo o bolesti nego i u svim drugim pitanjima u životu. Moj muž i ja smo na van bili krasan par. Između nas stvari već dugo nisu štimale, ali ja sam održavala privid. Drugačije nisam znala. Drugačije se nisam usudila.
Nedavno sam popila kavu sa susjedom iz zgrade u kojoj smo živjeli. „Znaš, mi smo se sprdali s tvojim mužem nakon što si ti otišla“, iznebuha mi je rekla. „?????“, raširila sam oči. A ismijavali su ga zbog toga jer je potjerao onu divnu mladu ženu, a sada ima neku kojoj je u šlafroku izišao van očistiti auto od snijega. Bilo je to dovoljno da se zli jezici sprdaju. A nije moglo biti dalje od istine. Ta divna mlada žena uopće nije bila divna prema njemu. Rak je bio poklon s neba da razdvoji ono što se održavalo samo iz navike i nesigurnosti.
Polsisa i ja smo nastavile živjeti. Posvetile smo se zdravom životu, zdravoj prehrani, jogi. Pazile smo da u sebe unosim samo organsko. Dok sam bila opsesivna oko hrane, sasvim mi je promaknulo da u sebe unosim i tugu i razočaranje, i nepoštovanje prema sebi i neljubav. Bila sam u vezi u kojoj se nisam osjećala voljenom. „Bolje vrabac u ruci nego golub na grani“, izvlačila sam bisere narodne mudrosti. Zadovoljavala sam se mrvicama, a čeznula za ljubavlju. Za mene je to bio put u bolest.
Kada sam se ponovno razboljela i saznala da će ovaj put odrezati cijelu dojku, i da slijedi puno teža kemoterapija, On se oduzeo od straha. Shvatila sam da se na njega neću moći osloniti ni očekivati da mi drži ruku na čelu dok povraćam nad zahodskom školjkom. Prekinula sam vezu. Jednostavno sebe više nisam smjela trošiti na njega, sve svoje snage morala sam fokusirati na to da ozdravim.
Mogla sam birati želim li samo mastektomiju ili mastektomiju u kombinaciji s primarnom rekonstrukcijom. Moj dragi kirurg mi je objasnio sve opcije. I jasno izjavio kako takvu rekonstrukciju mišićem s leđa ne bi preporučio svojoj ženi kad bi ona bila na mome mjestu. Ali ja se nisam mogla zamisliti nesimetirična, s rupom na mjestu gdje je nekad bila dojka. Odabrala sam rekonstrukciju.
Na operaciji smo odstranili unutrašnjost dojke, ali smo sačuvali kožu, „vrećicu“ od kože koju je nekada popunjavalo tkivo desne dojke. Pa smo tu vrećicu išli „futrati“. Meni, koja sam voljela sve prirodno i organsko, učinilo se izvrsnim što ne popunjavamo stranim tijelom nego vlastitim mišićem s leđa. Razrezali su me do polovice leđa, mišić latissimus gurnuli naprijed i ubacili u vrećicu.
Fejksisa
Vrećicu desne dojke jesmo popunili, ali punjenje nije bilo dovoljno. Uzmite jastuk pa izbacite pola perja. Ili balon pustite da se ispuše. Izgleda otužno. Nakon pola godine gadnih i teških kemoterapija te nakon godinu dana oporavka, dobila sam dozvolu da odem na još jednu operaciju – sekundarnu rekonstrukciju. U poluispuhani „balon“ ubaci se onoliko silikona koliko treba da dojka izgleda cijela.
Niti jedan estetski kirurg ne dopušta da se napravi jedna lijepa sisa, a da druga visi i pokazuje znakove vremena. Zato smo na sekundarnoj rekonstrukciji popunili desnu, a podigli lijevu. Rezultat je bio fantastičan! U svojoj četrdeset i nekoj ja sam imala sise kao grom!
U njima sam uživala nepunih godinu dana. Netom sam počela planirati kakve bih sve ljetne haljine mogla nositi, npr. one koje se vežu oko vrata, a ramena i leđa ostaju otkriveni, kada sam zamijetila crvenilo na koži desne dojke. Crvenilo k’o crvenilo – prvo smo ga tretirali kao kožni problem i mazali kremicama, ali nije se povlačilo. Zagrebali smo, poslali na analizu i dočekali nalaze – bio je to opet rak. Moj je doktor Nola rekao da moramo odrezati cijelu dojku.
Rezati cijelu dojku zbog malo crvenila? Zar ne možemo izrezati samo to malo crvene kože? Rezati cijelu dojku zbog koje sam prošla dvije teške operacije? Nakon toliko truda, uložene energije i novca? Rezati cijelu dojku, a tako sam sretna što je tako lijepa, što tako krasno izgleda?
Nisam otišla po drugo mišljenje, nego i po treće, i po četvrto… Svi su se slagali. Treba odrezati cijelu, dvostruko rekonstruiranu dojku. Nitko nije dvojio.
Dugo nakon operacije nisam se mogla pogledati u ogledalo. U kupaonici, kada odložim ogrtač na vješalicu i krenem prema kadi, s moje desne strane je veliko ogledalo. Mjesecima moj pogled nije skrenuo prema njemu. Istrenirala sam oči da ukočeno zure samo ravno. Oči su me slušale, ali jednom sam pod tušem zaboravila. Opustila sam se pod toplom vodom i krenula sapunati. Moja lijeva ruka samo je propala u prazno. Sav užas nahrupio je odjednom. Sve moje izbjegavanje slike u ogledalu, sav trening oka, sve je bilo uzaludno. Odrezale su mi se noge i skoro sam se srušila. Uzaludan je posao skrivati od sebe bilo što, kad-tad ti se to vrati u lice.
Ja koja sam od svojih dojki bila otuđena, ja koja svoje dojke nisam voljela, danima nakon mastektomije primjećivala sam tuđe dekoltee. Bilo je proljeće, nosile su se majice i košulje, a ja sam zavidjela ženama kojima se vide dvije polulopte iz V-izreza na ljetnim majicama.
Bezsisa
Uzmite komad platna. Razrežite. Zašijte. Onda ponovno razrežite. Ponovno zašijte. I tako nekoliko puta. Nakon toga snažno povucite platno – puknut će na šavu.
Kada sam se nakon trećega raka vratila na posao, bila sam preslaba za rad. Sve mi je teško padalo. Vožnja na posao, parking u Radničkoj, parking kod mene doma… i stalno sam bila umorna iako sam imala najstrpljivijeg šefa na svijetu, koji je imao razumijevanja i dopuštao mi da dnevne zadatke završavam popodne od kuće. A ja sam bila umorna, umorna i umorna. Nisam mogla zdravo kuhati, nisam mogla vježbati i jako sam se udebljala u kratkom vremenu. Patila sam i još uvijek patim od kemo-umora. Sve mi je bilo naporno i teško, sve mi je teško padalo. Pucala sam po šavovima. Pa je na šavu, na ožiljku, nastala metastaza.
Mislite da bez dojke ne možete imati rak dojke? Prevarali biste se. Sjećate se moje velike operacije kada smo vrećicu dojke punili leđnim mišićem? Nakon nje ostao mi je ožiljak do pola leđa. Upravo na kraju toga dugačkog ožiljka nastale su metastaze. Bilo je to 2014. godine. Na kraju ožiljka, na leđima, imala sam rak dojke. I to mi je bilo histerično smiješno. U momentima beznađa uvijek bih razvila sklonost crnome humoru.
Kada je došao pozitivan nalaz, podijelila sam se na nekoliko Ljiljana. Jedna je Ljiljana plakala, predala se očaju i strahovala od neminovne smrti. Druga Ljiljana je odmah krenula u bjesomučnu akciju, pisala je u New York na Sloan Kettering bolnicu i tražila savjet gdje potražiti drugo mišljenje u Europi. A treća je Ljiljana – odahnula. Pucala sam po šavovima i jedino mi je bolest dala priliku da stanem.
Otišla sam po drugo mišljenje u Barcelonu, saznala za novu inovativnu terapiju koje još nije bilo u Hrvatskoj, vratila se, borila se da je dobijem u Zagrebu, bezuspješno, stoga dogovorila primanje kemoterapije i nove terapije u Splitu. I onda tri i pol godine putovala svaka tri tjedna 400 kilometara u jednom i 400 kilometara u drugom smjeru.
Pa ipak, usprkos godišnje prevaljenih 14.000 kilometara, usprkos koferu koji je tri i pol godine stajao u sobi jer samo što bih se vratila i ispraznila ga, već sam se spremala na sljedeće putovanje, usprkos svemu tomu, upravo smo se tada moje tijelo i ja pomirili i postali dobri. U jednome momentu sam zaključila da sam dovoljno stabilna da se pogledam u ogledalo. Lijeva strana meka i obla, desna ravna. Nije uobičajeno, nije po prihvaćenim standradima ljepote, ali to sam ja. Volim se, i lijepa sam si.
Prošloga ljeta imala sam zadnji prepad na zdravi razum. Dobila sam dijagnozu peti put. Mete su bile na istome mjestu. Ponovno rak dojke na leđima. Na sreću, izvukla sam se samo s operacijom, nisu me poslali na kemoterapiju, i trenutačno ne primam nikakve terapije.
Moje tijelo i ja i dalje se volimo. Velika sam poklonica autoanalize i preispitivanja, svako svoje iskustvo okrenem naopako, pogledam sa svih strana, izvučem što je dobro i što sam iz njega naučila. Slatko se smijem otkako sam shvatila paradoks: tek kada sam postala bezsisa, tek kada moje tijelo više nije bilo cjelovito, tek tada sam ja postala cijela.
Tek bezsisa ja postala je sama sebi dovoljno dobra, dovoljno pametna, dovoljno draga, dovoljno topla, dovoljno ljubavna, dovoljno lijepa, dovoljno – cijela. Bezsisa ja je cjelovita i cijela.
Lijeva strana meka i obla, desna ravna.
