Nekadašnja rekorderka Hrvatske na 100 metara za Nismo same piše o tome kako je izvojevala svoju najtežu životnu utrku.
Moja filmska godina započela je u listopadu 2011. Točnije, započela je ona puno ranije, ali vrhunac radnje dosegla je u tom periodu. Usudila bih se reći da je to bio vrhunac mog tada 27-godišnjeg života.
Bila sam profesionalna sportašica, atltičarka, reprezentativka, srušila sam hrvatski rekord star 33 godine, ganjala normu za Olimpijske igre…
Imala sam divnu sportsku karijeru, upoznala sam divne ljude, proputovala pola svijeta s reprezentacijom i stvarno ne žalim ni za čim u tom periodu života. Ovo kažem zato što me često pitaju jesu li mi falili izlasci, druženja, noćarenja, plaže, more… Na takva pitanja uvijek odgovaram: – Ne, jer sam se istinski zaljubila u atletiku kao u nekog dečka. ☺
I tako… Upoznala sam svog supruga, prošlo je neko vrijeme i zatrudnjela sam, onda smo se oženili i ja sam karijeru stavila na čekanje. No, svakako mi je bilo u planu vratiti se u sport, jer tamo pripadam. Tada je to bilo moje „radno mjesto“, moj način života od sedmog razreda osnovne škole….
Tada je u biti i započela moja „filmska godina“. Sve novo… trudna sam… čekam bebicu… odjednom nema treninga, nema natjecanja… svadba… život s bračnim drugom… i tada se pojavio ON.
Ne nije riječ o ljubavniku 😉 Riječ je o Hodgkinovom limfomu ili zdravo seljački raku limfnih čvorova.
Usred trudnoće, da stvar bude „filmskija“.
“Postavila sam si tri cilja. Kad rodim i ozdravim vraćam se atletici, a potom pobjeđujem na nekom prvenstvu i trčim svojih 100 metara ispod 12 sekundi.”
Naime, sve je bilo u redu. Trudnoća je bila odlična, čak se mogu pohvaliti da nisam imala apsolutno nikakve „nuspojave“ koje žene čestu znaju imati, posebice u prvom tromjesječju… od povraćanja, slabosti, oticanja nogu….
Jedino što sam imala bio je neobjašnjiv svrab po tijelu popraćen noćnim znojenjem po vratu i grudima. Ali čovjek k’o čovjek neće sada ići doktoru radi toga, zar ne? A kada bih to i spomenula na redovitim ginekološkim pregledima svi su to pridavali trudnoći. Sve dok se jedno jutro nisam probudila s čudnovatom kvrgom na vratu (u nalazu je pisalo veličine teniske loptice). Možete zamisliti kakav je bio izraz moga lica kad sam se pogledala u ogledalo. Ono, što je OVO??? Glavom mi je prvo prošla misao kako me sigurno ugrizao pauk, a možda sam se i udarila… Sva sreća da je moja mama medicinska sestra. Isti sam se tren spakirala i otišla kod nje u dom zdravlja.
Liječnica je gledala, pipala, micala tu kvrgu.
Pitala me: – Jel’ vas boli?
- Pa ne, rekla sam.
- Pa kako se to dogodilo?
- Nemam blage veze….
Maja Golub/ Foto privatni album
I ništa, poslali su me na punkciju, a kad je stigao nalaz samo je pisalo ON, taj rak o kojem stalno slušamo, ali uvijek mislimo „Ma to se događa tamo nekom susjedu, nekim drugim ljudima, neće mene…“
Prvi je doživljaj bio šok i nevjerica. Trudna sam i to već sedam mjeseci. Tisuću pitanja… Utječe li to na moju nerođenu bebu? Kako dalje? Moram li pobaciti? Kako ću se liječiti? Kako je moguće da sam ja sportašica dobila rak? Vodila sam zdrav način života, sve je bilo tip-top. Milijun upitnika, a niti jedan odgovor… Za sada…..
Znači, evo, nije „tamo nekom“ susjedu, nego je baš mene… U tom sam trenutku shvatila da nitko nije nedodirljiv i da se svima sve može dogoditi, priznali si to mi ili ne. Ali, to je surova istina i realnost.
Naravno, reagirali smo odmah. Spojio se konzilij liječnika na Rebru s liječnicima u Petrovoj. Dogovorili su da pričekamo 32. tjedan trudnoće pa da rodim carskim rezom, a nakon toga, što je prije moguće, krenem s liječenjem.
Sve su mi objasnili što se medicine tiče. Meni je bilo najvažnije to da moja bolest nema utjecaja na moje nerođeno dijete.
I tada sam se zbrojila i rekla samoj sebi: – Dobro, sad si se malo išokirala, sad se spljuskaj i idemo u novi izazov! Jesi li trenirala do granica svojih mogućnosti da srušiš rekord? Jesi li trenirala 12 godina da srušiš rekord? Jesi! Nisi doma sjedila i čekala da rekord padne, nego si se bome krvavo mučila, borila se sa sportskim ozljedama i nisi odustala dok nisi ispunila cilj.
Tako sam i tada. Postavila sam si tri cilja.
Kad rodim i ozdravim vraćam se atletici ( Ne ako ozdravim, nego kada ozdravim. To je bitna razlika.), a potom pobjeđujem na nekom prvenstvu i trčim svojih 100 metara ispod 12 sekundi. ☺
Rodila sam 31. listopada 2011. prekrasnu štrucu kruha dugačku svega 42 cm i tešku 2300 grama. Zdravu (što mi je bilo najbitnije). Ispunila sam prvi zadatak.
Budući da sam nakon poroda imala problema, jer sam bila preslaba, u početku se nisam mogla ni družiti sa svojom djevojčicom jer bih stalno padala u nesvjest. Krvna mi je slika bila jako loša, tlak je bio nizak. Baš sam bila slaba. Liječnici su odlučili da moram primiti transfuziju kako bih popravila krvnu sliku budući da je ON uzimao sve dobro iz moga tijela. Prebacili su me na odjel na kojem sam ležala još tri dana. Napokon sam se mogla družiti sa svojom kćerkicom koju nisam vidjela od poroda. Nisam smjela dojiti jer sam kretala s liječenjem. Ali, nisam toliko bila ‘u bedu’ radi toga jer sam sa dosta strana čula kako se majke bore s dojenjem, kako ih boli i kako se muče (dobro, čast izuzecima). ☺ Pokušala sam na to gledati s pozitivne strane.
Došao je dan kada obični smrtnici napuštaju bolnicu, nose dijete u nosilici, balone i obiteljski izlaze iz bolnice sa smješkom na licu jedva čekajući da dođu doma…
Ja sam imala direktan prijevoz iz Petrove u KBC Rebro. Moja je djevojčica ostala sama u bolnici dok su mene suprug i mama u sanitarnim kolima hitne pomoći pratili do Rebra. Eh, tu sam se slomila. Plakala sam kao kišna godina. Čim smo došli na Rebro molila sam doktoricu da me pusti kući, barem za vikend (bio je petak), jer ionako sam došla na Rebro samo kako bi što prije napravila pretrage, a prije ponedjeljka to neću raditi….Doslovce sam kleknula ispred nje i molila je kao da molim za milost… I liječnica je popustila. Ajde, možeš, rekla mi je, ali moraš se u ponedjeljak u 6 u jutro pojaviti u bolnici.
I eto ga, opet nešto pozitivno. Već treća pozitiva ☺
Vratili smo se u Petrovu. Izašli smo i mi iz rodilišta kao obitelj, samo obitelj s tugom u očima… Ali, nema veze. Izašli smo…to sam i htjela…pa to brojim kao još jednu pozitivnu stvar. Stigao je ponedjeljak. Smjestili su me u sobu za izolaciju. Rekli su mi kako ću biti tamo četiri dana dok mi ne naprave sve potrebne pretrage. Opet pozitiva! Pa to su samo četiri dana, a nakon toga napokon idem doma….napokon svojima doma…..
Na pretragama se ustanovilo da se rak proširio do medijastinuma (prsišta). Liječenje: 8 kemoterapija ABVD (jedne od najagresivnijih) i nakon toga 25 zračenja.
Danas znam reći da kada bih nekoga uistinu htjela mučiti, samo bih ga priključila na par ciklusa ABVD-a…
