Sve  je počelo 2015. godine nakon što sam osjetila da nešto nije u redu. Mamograf  to ljeto dva mjeseca nije radio. Na ultrazvuk me nisu htjeli poslati.  Mamografiju sam na kraju napravila tek na jesen.

 

Ujutro sam bila na pregledu, a isti su me dan oko 14 sati zvali iz bolnice. Očekivala sam poziv. Budući da sam se i ranije liječila od sistemskog lupusa i imala sam karcinom maternice, nisam to doživjela toliko teško kao netko tko je do dijagnoze bio zdrav. Kroz glavu mi je ipak prolazilo tisuću misli. Pa ja imam kći Petru, ona ne može bez mene,  još me treba.

Iza sebe sam već imala jedno neugodno iskustvo s torakalnim kirurgom u Zadru. Operirao mi je fibroadenom dojke 2006. godine. Na kontrolnom ultrazvuku dojke koji sam obavila kod ginekologa sve je bilo u redu. Nakon sljedeće mamografije zvali su me iz bolnice. Fibroadenom uopće nije bio izvađen! Izvađeno je bilo samo okolno tkivo. Bila sam šoku. Otišla sam kod liječnika koji me je operirao na razgovor, no on je negira svoj propust. Ali, kako kažu ‘nije svako zlo za zlo’.

Nalaz mamografije upućivao je na mogući karcinom. Tražila sam mogućnost da odem na pregled nekom drugom liječniku. Spletom sretnih okolnosti i zahvaljujući dobrim ljudima došla sam u Zagreb, u KB Dubravu, kod  prof. dr. Zdenka Staneca koji me je operirao i izvadio tumor. Bio je benigan, ali na putu da preraste u karcinom. Eto, to je stara priča. Sada nakon što ponovno imam nalaz koji ukazuje na karcinom zovem prof. Staneca, koji me je prvi put operirao, no nisam ga uspjela dobiti pa bez najave odlazim direktno u bolnicu. Prati me prijatelj koji je išao na kontrolu kod  prof. dr. Rade Žica.

Čekam od 9 sati ujutro, uputnicu nisam predala pa nisam ni upisana. Pitam se „Što ja radim ovdje’“, ali neki mi unutarnji glas govori „Ostani tu i čekaj“. U tri sata poslijepodne gotovo da upadam u ambulantu. Ugledala sam jednog krupnog  liječnika. Pitam ga: – Hoćete li me primiti? Bez da je pogledao moje papire i dijagnozu odgovorio  je: – Nisam nikoga odbio pa neću ni vas.

 

“Nakon 11 dana vraćam se kući. U međuvremenu i moj se suprug probudio iz kome. Mislim kako je sada sve gotovo. Krivo. Pakao tek počinje. Na kontrolu u Zagreb idem sama. Nemam novaca kako bih barem u jednom smjeru do bolnice išla taksijem, a u drugom tramvajem.”

 

Bio je utorak 22. rujna 2015., a u već u petak, 25. rujna, bila sam naručena za prijem u bolnicu.  Noć prije mog odlaska u Zagreb suprug mi je skoro umro na rukama. Bila su  dva sata ujutro kad mu je pozlilo, počeo se gušiti. Zvali smo hitnu. Završio je u umjetnoj komi na respiratoru. Glavom mi je prošlo tisuću pitanja „Zašto? Kako? Šalje li mi Bog poruku da moram ostati kod kuće?“.  

Prva mi je pomisao bila kako moram odustati, ne želim u Zagreb. No, svjesna sam da Zadar nema ekipu i stručnost kakvu ima Zagreb. Anesteziolog me uvjerava da je sa suprugom sve u redu, respirator diše umjesto njega. Rekao mi je kako ja moram u Zagreb zbog moje dijagnoze, a oni će brinuti za mog supruga. Sama i tužna putujem za Zagreb. Petri na brigu ostavljam oca koji je u komi, a ja odlazim na operaciju. Užasan osjećaj, ni psu ne bih to poželjela.

Glavna sestra u KB Dubrava puna je razumijevanja za moju situaciju, a prof. Žic preuzima ulogu psihologa. I oni me uvjeravaju kako moram što prije na operaciju te da će suprug biti dobro  jer je u pravim rukama.

Operirana sam 28. rujna. Napravljena mi je kvadrektomija lijeve dojke. Nakon operacije nešto se zakompliciralo s drenažom, morali su me kompresirati kao da sam napravila mastektomiju. Moj PHD nalaz glasio je „invanz.karcinom her2 +++ er100%pr100% Ki 67 30%“. Odstranjene su mi samo dvije limfe. Obje negativne. Dobro sam prošla.

Nakon 11 dana vraćam se kući. U međuvremenu i moj se suprug probudio iz kome. Mislim kako je sada sve gotovo. Krivo. Pakao tek počinje. Na kontrolu u Zagreb idem sama. Nemam novaca kako bih barem u jednom smjeru do bolnice išla taksijem, a u drugom tramvajem. U Zadru sam obavila pretrage i već u listopadu primila prvu kemoterapiju. Suprugu je dijagnosticiran KOPB (kronična opstrukcijska plućna bolest), ali i on nekako gura.

 

Leonarda Stipčević / Foto: privatna arhiva 

 

Na svaku kemoterapiju putovala sam sama. Kad bih se vratila kući kuhala sam i radila kao da nisam bolesna. Ne zna se tko je bio u gorem stanju: suprug ili ja. Bože kad se sjetim. I tako izguramo zimu. Mene su uza sve još boljeli zglobovi od lupusa. Novca ni od kud. Ja u invalidskoj mirovini, suprug je radio na crno, kći je bila na zamjeni. Očaj. Bilo je dana kada sam imala samo za kartu do Zagreba, tramvajsku kartu, pecivo i kavu. Ne dao Bog da sam morala ostati u Zagrebu.

Ali, eto, sve je to život. Nakon 16 kemoterapija koliko sam ih prošla, a teško sam ih podnosila, poslali su me na konzilij u Split budući da Zadar ni to nema. Konzilij donosi odluku da zbog malog tumorskog ruba moram primiti  jače zračenje. No ja ga ne smijem primiti zbog lupusa. Odbila sam zračenje. Uslijedila je konačna je odluka  konzilija – mastektomija. Bolest me opet vraća u Zagreb. Liječnik me vrlo brzo naručuje na novu operaciju i u travnju 2016. me ponovno operiraju. Obostrana mastektomija s umetcima.  

Opet se javlja problem. Dojke mi nisu usklađene, desna je viša od lijeve, nitko me nije kompresirao. Trebala sam nositi specijalni grudnjak, ali on ne ide preko HZZO-a, pacijent ga mora sam kupiti, što nije jednostavno kad ste u bolnici.

Opet mi se javljaju problemi s drenažom. U bolnici upoznajem jednu krasnu djevojku, zove se Sanja Melkić, koja je kao i ja odstranila obje dojke. Bila je dosta pesimistična i potonula je, a ja sam ju ni ne znajući digla na noge sa svojim optimizmom. Naše prijateljstvo i danas traje. Prvi put od kad sam se razboljela po mene u Zagreb dolazi brat. Vraća me kući u Zadar. Sretna sam. Ne bih mogla sama putovati.

Suprug ne može ni disati. Petra ne vozi, a prijatelje lažem da je sve sređeno. Na odlasku ulazim u sobu, na mom je jastuku ogroman buket crvenih ruža. Sanja Melkić mi je za oproštaj kupila ruže. Iz moje je priče shvatila da ih volim.

I još mi je rekla: – Hvala ti za sve.

Iz bolnice sam otišla plačući.

Sanja je bila uz mene svaku sljedeću kontrolu. Iako je i sama prošla put izlječenja nije joj teško izaći mi u susret svaki put kada dolazim u Zagreb.

U lipnju 2016. napravila sam CT. Pokazalo se da imam metastazu na jetri. Opet sam u šok. Kako je to moguće? Radi li se o nekoj pogrešci?

Moj suprug to teško proživljava. Šalju me na PET/CT. Ovaj put nalaz je uredan, sve je u granici normale, samo treba pratiti moje stanje. Znači, ja sam zdrava. No, moj suprug nije dobro. Što je temperatura zraka viša, njemu je gore. Uz to,  opterećen je time što će biti sa mnom. I onda jedna lijepa vijest: Petra je ostala trudna. Presretna sam, već se vidim s unučicom.

Suprug ponovno završava u bolnici zbog problematičnog disanja. Tlak mu je visok. Stanje mu je sve gore, ponovno ga stavljaju u induciranu komu, no ovoga mu puta nisu mogli pomoći. Umro je jedne noći, nakon 18 dana kome. O Bože, pišem sad ovo i samoj sebi se čudim kako sam jaka, kako sam sve ovo preživjela.

I zahvaljujem na svemu dragome Bogu. Na snazi koju mi je dao. Na svim dobrim ljudima koji su se stvorili u mom životu (oni mali, a tako bitni).

A i onim drugima koji su se maknuli iz mog života, ali samo zato što se boje.

Mnogi ne razumiju da rak nije zarazan. I da ako bježiš od bolesnih to nije jamstvo da će te bolest zaobići.

Treba živjeti punim plućima (ne ovim mojim s lezijama ha ha). Bolest treba prihvatiti i pričati o njoj i već smo pola odradile. Razmišljati treba pozitivno, treba maknuti iz života sve ono što nas smeta, pa čak i ljude. I što je najbitnije, treba vjerovati u to da smo zdrave.

Trenutno imam jake bolove. Na Herceptin sam loše reagirala pa su mi morali prekinuti terapiju. Sad sam, recimo to tako, na čekanju do nove pretrage koja je idući mjesec. Paralelno idem i na imunologiju na Rebro radi lupusa.

Sve su moje kemoterapije prošle u smijehu i vedrom duhu. Želim da i druge žene imaju snagu koju ja imam.

Pozdrav svim lavicama.