Posljednja me pogreška u mom životu dokrajčila. I odvela direktno „u rak“. Potražila sam utočište u bolesti. A bolest je uvijek velikodušna.

 

Kći  je telefonirala. Zvala je svoje kolege u bolnicu. Hodala iz sobe u sobu. Dogovarala mi termine.

Zet je šutio i gutao knedle. Nije imao snage ni da me pogleda. Unuka mu je spavala na grudima. Prelijepa slika. Topla.

A ja… ja imam rak.

– U ponedjeljak ćeš napraviti biopsiju! – rekla mi je kći.

Samo sam ju pogledala. Bila sam mirna. Skroz mirna i tupa. Ona je uzela svoje dijete u naručje i počela ga nosati po sobi. Osjetila sam da nema pojma što čini. Onda je stala iznad mene i povikala:

– Obećaj mi… molim te, obećaj mi da ćeš učiniti sve i da se nećeš predati!

Ja nisam znala sklopiti rečenicu. A ponajmanje sam joj sada mogla nešto obećati. Jer, oduvijek sam mislila: Ako meni nekada dijagnosticiraju rak, neću ništa poduzimati. Neću nikome ništa govoriti. Samo ću gledati da ono vrijeme koje mi je ostalo iskoristim kako je najbolje za mene. Ja neću biti kao moja majka. Ne želim iza sebe ostaviti sliku nemoći, straha i odumiranja na rate. Ja neću…

Opet sam ju pogledala.

Pod takvim mojim pogledom vrisnula je i rekla:

– Nije fer! Nije fer! Nije fer! Bože… nije fer! Suze su se slijevale niz njeno lice.

Ustala sam i čvrsto ju zagrlila.

Prošaputala sam:

– A što ako je fer? Što ako je sve ovo baš ovako fer?

Tresle smo se u jednom zagrljaju, njene suze su natapale moje, moje njene…

Njoj je bilo žao mene, a meni nje!

Osjećala sam se kao majka koja je svojoj kćeri svojom dijagnozom oskvrnula najljepši period njezinog života.

– Obećaj mi, molim te! Obećaj…

– Obećajem ti! – rekla sam.

I vrisnula, napokon.

****

Poslije se sve odvijalo relativno brzo.

Nisam znala kako se to „imam rak“ priopćuje ljudima oko sebe. Kako se to javi na telefon i na pitanje:

– Što ima? Kako si? – odgovori: – Nema ništa! Evo imam rak.

Ili kako se to onima koji te vole i kojima nešto značiš napiše:

– Hej, ja imam rak! Nisam baš najbolje.

 

 

“Posljednja me pogreška u mom životu dokrajčila. I odvela direktno „u rak“. Nisam se imala više gdje skloniti i kome prikloniti. Potražila sam utočište u bolesti. A bolest je uvijek velikodušna.”

 

 

Do jučer sam bila uvjerena da znam sve o toj bolesti. Baš kao i oni koji kroz to prolaze. Pa, ja sam uz rak odrasla. Vidjela sam ga i doživjela u svim licima i padežima preko rođene majke. Rakovi i maligne bolesti oformili su moj dječji život. Ja znam kako se od TOGA umire i kako TO izmijeni i promijeni život, kako TO napati i bolesnika i onoga oko njega, kakve tragove ostavlja! Ja znam…

Opet sam zažmirila i priznala sebi da NIŠTA NE ZNAM!

Ja sam samo mislila da nešto oko TOGA znam.

Nalaz biopsije potvrdio je najgore. Osim što je karcinom bio visoko agresivan, bio je i na opasnom mjestu – naslonjen na rebrenu kost. S jedne strane to je bilo dobro, jer se lako moglo doći do njega, ali s druge strane jako opasno, jer takav kakav jest, ako je požurio što i je, mogao je do sada ostaviti poneku stanicu i u kostima.

– Jako je agresivan! –  potvrdio je konzilij Onkološke klinke „Wilhelminenspital“ u Beču.

– Zbog toga počinjemo već sljedećeg tjedna s isto tako agresivnim kemoterapijama u šest ciklusa.

Nema metastaza. Imali ste sreću.

– Recite mi, što vas je navelo da odete na kontrolu tri mjeseca ranije? – upitala me dr. Stocker, liječnica koje me kasnije i operirala.

– Ne znam! – odgovorila sam joj. Jednostavno sam „pogriješila“.  

Stavila mi je ruke na ramena. Malo sam podrhtavala.

Blago me gledala ukazujući mi bez riječi da mi upravo ta moja greška na neki način spašava život. I da mi daje veliku mogućnost da se izvučem.  

 

Mediha Selimović / Foto: privatna arhiva 

 

Ali, kako da mi racionalna i misleća bića veličamo greške u našim životima? Tko nas je tome učio? Nitko. Greške su uvijek bile tu za kažnjavanje i samokažnjavanje.

Mene su upravo greške i odvele u bolest. Zbog „pogrešaka“ sam klonula. Pogreške su me dotukle. Oduzele su mi zadnji atom snage i volje.

Jednostavno više nisam mogla izdržati.

Posljednja me pogreška u mom životu dokrajčila. I odvela direktno „u rak“.

Nisam se imala više gdje skloniti i kome prikloniti.

Potražila sam utočište u bolesti. A bolest je uvijek velikodušna. Prima objeručke. Posebno nas emocionalno ranjene i ponižene, nas koje obmanjuju, lažu, iskorištavaju, nas koji trebamo  funkcionirati… nas koji smo magnet za odrone raznih vrsta.

I sada… sada trebam shvatiti kako mi je pogreška spasila život. I kako nije loše pogriješiti ponekad!

Polako sam otvorila vrata svog novog utočišta i zakoračila unutra.

Novi neki svijet. Nova neka lica. Onkološka i prepoznatljiva. Nova adresa.

Kemoterapija. Viseće boce i vrećice. Igle. Aparati. Muka. Aritmija. Gušenje. Povraćanje. Mučnina. Proljev. Krvarenje iz nosa. Temperatura. Oticanje. Bolovi. Opadanje kose. Drhtavica. Nesanica. Nemoć. Glad. Sve ima okus metala… sve je ništa.

Opet bolnica… opet dehidracija, opet ti leukociti kojih nema, opet doze i doze infuzija i tableta.

Vraćanje u život.

Vrate me, a onda prođu tri tjedna i sve ispočetka.

Nekolicina ljudi u mom okruženju znala je za moju dijagnozu. Znali su da sam preko noći istrgnuta iz radnog života i da sam započela bitku za život. Ubrzo sam shvatila da ni ti ljudi koji znaju u stvari  nemaju pojma što prolazim. Baš kao i ja što nisam znala dok nisam sama obula ove cipele.

Nisam ja bila Mediha koja se liječi od gripe. Mediha koja može ispijati kave, pomalo šetati i izvještavati o svojoj bolesti. Bilo je dana kad sam četveronoške išla do WC-a. Kad nisam imala snage da ustanem oprati zube.

Na onkologiji su postali zabrinuti zato što toliko loše podnosim kemoterapije. Ali, mijenjati ih… to je već bilo upitno. Ovaj karcinom treba ovako jaku terapiju.

Sama nisam imala hrabrosti da odlučim i presudim. Ali, polako sam gubila fizičku snagu. Opraštala se od sebe u dugim noćima. Razmišljala sam kako nikada s kćerkom nisam pričala o tome gdje bih željela da me sahrani i kako je takav razgovor teško započeti u ovakvim stanjima.

– Ne mogu joj to sada činiti! Svejedno. Nitko nije ostao nesahranjen. Neka čini kako joj  bude volja.

Kada imam snage, ustanem i ‘fejsbučim’ pomalo. Postavljam statuse, pišem priče. Niko ne zna da iza ekrana sjedi ćelava Mediha koja izgleda kao goluždravi, očerupani ptić. Niko ne zna da se ne mogu gledati u ogledalu. Da me plaši ono što me iz ogledala svakodnevno i svakonoćno gleda… da su mi ruke otečene, prsti ukočeni, da imam gnojne fistule po prstima, da sam gladna i da mi glava pomalo pada na desnu stranu.

Ono što se priča i što svi poznaju kao posljedicu kemoterapije je opadanje kose.

I svi će reći: – Ma, daj! Narast će kosa. Samo se ti oporavi!

Naravno da će kosa narasti. Ja nisam moja kosa. Nisam ni moje oči, ni moj nos.

Ali, dokle god to nemam na glavi (a nisam se svojom voljom odrekla tih organa) njihov nedostatak ukazuje na ono kroz što prolazim. Jer, bez kose se nijednog trenutka ne mogu zavarati da sam bar malo zdrava. Čak i kad se ovako dobro barata svim mogućima kamuflažama: perikama, maramama, turbanima, šminkom.

Ipak, najveći dio vremena smo ogoljeni i jako bolesni. Sebi samima. Pred drugima se kamufliramo. I druge ne boli.

– Što vam najteže pada u ovoj bolesti? – upitala me psihijatrica na onkologiji na prvom razgovoru.

– Najteže mi pada to što imam osjećaj da sam ovdje kročila zdrava. I što znam da ću odavde izaći vidljivo bolesna. Imam osjećaj da ćete me baš ovdje – kako biste me izliječili – napraviti teško bolesnom.

Ništa mi na to nije odgovorila. Samo je pogledala u pod.