Ovo nije bolest, ovo je opomena. Moj rak ima ime. Zovem ga OPOMENA.
– Ja imam rak.
Nisam mogla izdržati pritisak dvostrukog života. U stvarnosti umirem, a virtualno nikad življa. Budem pogrešno shvaćena…
S druge strane, kad oko nas 20 ljudi zna da smo bolesni moramo računati s tim da to istovremeno sazna još najmanje 220. Ne prenose to ljudi iz zle namjere nego zbog vlastitog straha i panike.
Niko od nas ne zna tko je sljedeći. I valjda taj svoj strah dijele s onim tko im je „pri ruci“.
U Austriji svaka osma žena oboli od raka dojke. Uđite u neki tržni centar, tramvaj, autobus, masovno okupljanje – paradu i počnite brojati: jedan, dva, tri, četiri… osam.
Puno!
Ono što mi je najviše smetalo u svemu je to što sam shvatila da se čak i u ovoj „naprednoj“ zemlji bolest tabuizira, a tek kod nas na Balkanu. Shvatila sam da žene svoju bolest kriju iz raznih razloga.
Neke zbog poslodavaca, neke zbog okruženja u kojem je „biti bolestan“ jednako „biti manje vrijedan“ ili za neke žene „biti manje atraktivna“. Iako bolesne, žene se dodvoravaju standardima primitivne okoline, a često i jačanju imperijalizma u smislu:
– Ja sam za vrijeme svoje terapije radila! Nije to ništa.
Jako su me smetale sve te propisane igrarije i šablone. Bilo je to nabijanje kompleksa onim ženama koje kroz to ne mogu proći kao kroz gripu. Ili ići na posao.
“Jesam li se morala razboljeti da shvatim kome sam davala svoje povjerenje? Sebe? Svoj život? A nije trebalo! Jesam, morala sam! Ovo nije bolest, ovo je opomena. Moj rak ima ime. Zovem ga OPOMENA.”
Ježila sam se od rečenice: – Možeš ti to! Mi smo jake žene.
Ja nisam. Dodijalo mi je da budem jaka i da tako olakšavam onima oko sebe. Ja sam obična žena koja je, eto, oboljela od raka dojke.
Još gore je bilo: – Samo misli pozitivno! Sve je u glavi!
Mi živimo floskule. Ne, nije sve u glavi! Ni u ishrani. Ni u čistom zraku.
A, posebno mi je teško bilo „boriti se“ i truditi se da budem „pobjednik“. Jer, tako gledajući oni koji se izvuku ispadnu pobjednici (borili su se), a oni koji se ne izvuku ispadoše manje borci ili gubitnici.
Ne znam zašto sam uvjerena da su se najviše trudili i borili oni koji su ove bitke izgubili. I da u ovom slučaju pobjednika nema. Svi smo mi samo putnici koji koračaju… osviješteno ili malo manje osviješteno. I svi mi koji smo se odlučili da ovo sve učinimo sebi, svom tijelu, svojoj obitelji učinili smo to iz čiste volje za životom. Ne zato što želimo biti nekakvi pobjednici.
I sama sam se pitala ponekad: Čemu? Zbog čega? Zašto?
A onda bih pogledala kći i unuku i pomislila: Nisam ih se nagledala! Želim još biti uz njih.
Zato sam se nakon nekoliko mjeseci oglasila i javno priznala:
– Da, ja sam jedna od oboljelih od karcinoma. Dok pišem ovaj status ja drhtim, povraćam, imam proljev, krvarim iz nosa, nemam kosu i izgledam sablasno.
Mediha Selimović / Foto: privatna arhiva
Tih nekoliko rečenica donijelo mi je veliko olakšanje u svemu ovome. Kao da sam skinula jednu tonu sa svojih leđa. I kao da sam tek tada ponovo stala iznad svoje bolesti te zatvorila put svim kalkulacijama, sumnjama i pretpostavkama onih koji su naslućivali da se sa mnom nešto događa i da polako umirem.
Negativna energija pretvorila se u pozitivnu. Odjednom sam imala osjećaj da uz mene stoji cijeli svijet, cijeli jedan kosmos i da nisam sama sa svojom kćeri, zetom, unukom i nekoliko prijatelja. Sve je lakše kad se podijeli. Pa, i bolest.
Jesam li se morala razboljeti da shvatim koliko sam ja, iz svog mraka, ipak bila dio ovog Univerzuma?
I koliko ljudi je odjednom bilo tu uz mene, kao uz nekoga koga oduvijek poznaju?
Jesam li se morala razboljeti da shvatim koliko ljudi nikada nije bilo uz mene iako sam ja slijepo vjerovala da jesu i da će uvijek biti tu – za mene?
Jesam li se morala razboljeti da shvatim kome sam davala svoje povjerenje? Sebe? Svoj život? A nije trebalo!
Jesam, morala sam!
Ovo nije bolest, ovo je opomena. Moj rak ima ime. Zovem ga OPOMENA.
****
Kemoterapije su završene. Na odjelu me zovu „Frau Heftig“ (gospođa Žestoko). Odavno nisu imali nekoga tko je tako žestoko reagirao na kemoterapije.
Prije operacije me šalju na ultrazvuk.
Slaba sam. Mršava sam. Vrti mi se. Kći me vodi. Ulazi sa mnom u prostoriju. Doktorica opet kruži po desnoj dojci ultrazvučnom sondom kako bi odredila položaj i veličinu karcinoma poslije kemoterapija.
Traje jako dugo. Gledam u ekran. Gledam u kćerku. Ona se unijela u ultrazvučni aparat preko mog tijela, drži me za ruku. Lice joj se mijenja, ruka joj podrhtava. Oči joj sjaje.
U tom trenutku čujem glas doktorice koja govori:
– Nema ga! Nestao je.
Kao da mi nije bilo dovoljno to što sam čula pogledala sam u kći niz čije lice su opet slijevale suze.
– Nema ga! Mama, nema ga!
Iz mojih grudi se oteo krik. Pridigla sam se i počela po drugi put plakati s kćerkom.
Doktorica se nasmijala i rekla:
– Tako se radujem. Nisam navikla na suze radosnice u ovoj ordinaciji.
Pomislila sam: Ako ga nema… sve je gotovo. Ja sam završila.
Ne, to nije bio slučaj. Brzo su mi objasnili da je to sve čudesno i divno. Da nisu računali s tim, ali da operacija slijedi u svakom slučaju, a poslije i kompletan program zračenja i Herceptina kao imunoterapije do studenog 2017. godine.
– Ali, zašto? – upitala sam naivno.
– Zato što jedan karcinom od 2 centimetra proizvede dvije milijarde malignih stanica u organizmu. Kad se smanji na 0,1 mm, što ultrazvuk možda i ne može registrirati, to znači da u našem tijelu ostaje dva milijuna živih malignih ćelija. Iz tog se razloga tkivo u kojem je rak bio nastanjen mora otkloniti, pa poslati na analizu, baš kao što se mora otkloniti i prvi limfni čvor. Tek će patohistološki nalaz poslije operacije pokazati pravo stanje.
Onaj osjećaj prvobitne sreće je splasnuo.
Moram kroz sve… i moram pričekati da vidim jesam li pomilovana u konačnoj presudi.
Operacija se približavala i ja sam postajala sve nemirnija. U listopadu 2016. godine sam mislila:
– Samo da mi je doživjeti ožujak i operaciju!
U veljači sam mislila:
– Kako ću dočekati taj patohistološki nalaz? Postoji li neka anestezija kojom me mogu uspavati petnaest dana dok ne stignu rezultati tog nalaza?
****
Operirana sam. Probudila sam se iz narkoze.
Vidim kćer pored sebe. Vidim cvijeće. Vidim njezin široki osmijeh.
Vidim da sam dobro.
Pola sata kasnije u sobu je ušla kirurginja i rekla da je prvi nalaz koji se radi za vrijeme operacije pokazao da je sve u redu. Otklonjeni limfni čvor ne pokazuje maligne stanice.
– Ako to bude slučaj i s tkivom, vi ste pobijedili! Ozdravit ćete skroz.
Kći mi je rekla:
– Ti si za mene zdrava skroz. Ja to osjećam.
– Kako osjećaš?
– Ne znam. Osjećam već dugo.
Ne sjećam se jesam li ikada imala dužih 15 dana u životu. Često sam se budila oznojena, teško dišući i s mislima:
– Što ako?
Svoja unutrašnja previranja i prelome nisam pokazivala. Teško je bilo bilo kome tko me vidio, sreo, čuo ili čitao dokučiti što se stvarno odvija u mojoj duši.
Jer, ja sam jedna od onih žena koja redovno pada (oprave i fiktivno) ali ustaje. Koja se lomi u svoja četiri zida, a smeće izbacuje našminkana. Koja se smije. Koja se ne prenemaže. Koja ne kuka. Koja odrađuje i ima grižnju savjesti ako je kuća neuredna, ako posao nije završen, ako je netko u mojem prisustvu gladan.
Mene su davno nekada naučili da je jedino tako ispravno. Pokazati se prema van u najboljem izdanju. I da dobrog čovjeka čini dobra žrtva za druge.
Sada znam da je to sve bilo pogrešno, ali napredak je i to što to sada znam. I što sam u svakom trenutku svoje bolesti bila svjesna stanja u kojem sam se nalazila.
I kad sam bukvalno umirala i kad sam se dizala.
Naučila sam osluškivati svoje tijelo. Ono je jako zahtjevno. I šalje signale koje mi preskačemo „u ime nečega“.
Tijelo je zlopamtilo. Svaki taj preskočeni signal nam kad-tad naplati duplo. Možda i stostruko.
A ja sam preskakala i tijelo i dušu… godinama.
Dobro sam prošla. Čudo da već nisam umrla.
