Ja sam Vesna Bondžić iz Vrnjačke Banje, prelijepog mjesta u srcu Srbije. Završila sam strojarski fakultet, već deset godina pobjeđujem rak i ovo je moja priča.

 

Za 39. rođendan dobila sam roza broš s brojem C50 i putovanje s kojega se rijetko tko vrati. Tako se barem mislilo u mome kraju. Nije se znalo koliko je dalek cilj, niti cijena karte za ovaj put. Veoma često kartu plaćamo životom. Svake godine u Srbiji 92 autobusa žena s roza broševima, identičnim kao moj, kreću na put. Trideset dva prepuna autobusa strada u nesreći koja se zove rak dojke.

Nedavno sam imala čast upoznati divnu ženu, dr. Vesnu Ramljak, i razmjenjujući iskustva između Srbije i Hrvatske zaključile smo da kada se dogodi nesreća i stradaju putnici jednog autobusa, cijela zemlja se podigne na noge. Mediji, institucije, građani… Ispituju se okolnosti i traži se uzrok velike tragedije kako se više nikada tako nešto ne bi ponovilo. Kada godišnje stradaju 32 autobusa žena oboljelih od raka dojke zavlada tišina. Mi umiremo tiho, kao da je to neminovno i budemo proglašene krivima što nismo stigle na vrijeme.

Kada sam otkrila rak, nisam znala ni jednu živu ženu s dijagnozom karcinoma dojke. Bilo ih je, ali su šutjele. Najviše su šutjele one koje su imale žensku djecu kako njihove kćeri ne bi bile obilježene. O bolesti i liječenju  nisu znale ništa, a nitko nije imao vremena da im objasni da rak ne mora značiti i smrt, da postoji život i poslije dijagnoze. O saznanjima u vezi s terapijom, nus- pojavama i sl. dolazile su same, baš kao i ja. Cjelokupna medijska kampanja svodi se na to da kod žena nije dovoljno razvijena svijest o redovnim pregledima i da je to glavni uzrok tolikog broja umrlih. Nekako je najlakše krivcem proglasiti žrtvu. A je li baš  tako? Veoma često mala mjesta nemaju aparate, stručnjake, vremena, želje da se nešto mijenja. Veoma često  je za oboljele skrining samo strana riječ nepoznatog porijekla.

Kada živiš u prijestolnici, priča ide malo drugačije. Na izvoru si informacija, dostupni su ti stručnjaci, institucije, pravo na drugo mišljenje. Kada si u unutrašnjosti, prepušten si sam sebi. U mom mjestu se nikad nije radio ultrazvučni pregled dojke. Ovo se prije svega odnosi na državne zdravstvene ustanove koje su prosječnoj ženi financijski jedino i dostupne.

 

nismo same

Vesna Bondžić / Foto: privatna arhiva

 

Na pregled se najčešće čeka tri mjeseca u obližnjem gradu. Da bismo primile kemoterapiju, putujemo po 50 km u oba smjera, po zračnu terapiju i do 160 km svakog dana, a isti put se prelazi kako bi se primao Herceptin. Imamo pravo na implantant, ali to se uglavnom završava samo na danom nam pravu koje se teško sprovodi u praksi. Nemamo dovoljno onkologa, ni radiologa, a oni do kojih i stignete nemaju dovoljno vremena da vam se posvete i objasne proceduru. Ono što svim oboljelim ženama pada najteže jest činjenica da mi trebamo razumjeti kako funkcionira sustav koji nema baš puno razumijevanja za nas. Zbog takvog sustava liječnici primaju preveliki broj pacijenata i nemaju vremena da im se posvete. A mi? Mi imamo samo ovaj jedan, mali život koji često ovisi o njihovoj posvećenosti. I nitko tu nije sretan. Ni liječnik ni pacijent.

Što vam onda preostaje? Borba. Prvo, da se riješite raka, a zatim da mijenjate sebe i odbacite sve što vas je dovelo do toga da nosite broš C50. To je najteži dio, to ja zovem kemoterapija duše. A kad ojačate, kad pobijedite, trebate utjecati na to da se mijenjaju stvari oko vas. Na bolje. Za vas, vašu djecu, za druge žene koje nisu dovoljno jake poput vas. Budite stjuardese u tim autobusima, hrabrite žene da izdrže, dajte im nadu da se živi i poslije dijagnoze. Pokažite im kako.

 

 

Ja sam svoj smisao našla u osnivanju udruženja „Ženski centar Milica“ koji pruža iskustveno-psihološku podršku i pomoć oboljelima i njihovim obiteljima. Udruženja koje u suradnji sa zdravstvenim profesionalcima radi edukaciju o važnosti redovnih pregleda i obuku samopregleda u selima i malim mjestima u unutrašnjosti Srbije. Udruženja koje osim edukacije stanovnika organizira i edukaciju zdravstvenih profesionalaca.

Veliki uspjeh nas koje svakog dana pobjeđujemo rak  jest  kupnja ultrazvučnog aparata za Dom zdravlja gdje će prvi  put biti omogućeno ženama da naprave ultrazvučni pregled dojke. Veliku zahvalnost dugujemo fondu B92 koji nam je pomogao u realizaciji ove akcije. Kao jedna od osnivačica ED Srbije pokušavam utjecati na poboljšanje uvjeta liječenja, rehabilitacije i života poslije liječenja oboljelih od raka, kao i na jednake uvjeta za kvalitetnu prevenciju u svakom dijelu Srbije. Jer život ide dalje. S nama ili bez nas. Ono što trebamo poručiti svakoj osobi koja se susreće s ovom bolešću, kao bolesnik ili kao očevidac je da nikada ne zaboravite da smo u nevolji hrabrije nego što vjerujemo, jače nego što izgledamo, mudrije nego što mislimo i dvostruko ljepše nego što možemo sanjati! Hodajmo uspravno držeći se za ruke. I ne zaboravite – sami možemo brže, ali zajedno stižemo dalje.