Ja sam Vlatka.

Nekad 22-godišnja djevojka s tako malo problema i puno veselja.

O zdravlju se, s tako malo godina, ne razmišlja previše. Čak i kada tijelo zahvati neka promjena nije neki big deal jer bolest „ne pogađa“ tako mladu osobu. 

Kada mi se bradavica počela uvlačiti prema unutra nisam ni slutila što će mi se događati narednih godina. Bila sam jako mlada, a u mojoj obitelji nije bilo oboljelih od raka dojke. Mislila sam da je to normalno i da će proći, sve dok se na dojci nije pojavila kvržica pa sam bila primorana otići liječniku.

Bio je 8. svibnja 2017. godine. Najgori mogući datum budući da je za deset dana, 18. svibnja, moj rođendan i da sam 21. svibnja očekivala rođenje nećaka.

Ali tada je krenulo.

Kada vam liječnik koji ima titulu prof. dr. sc. kaže “Bez nalaza ti ne bih smio reći dijagnozu, ali ovo je 100 posto rak dojke“, oduzmete se.

Rak? To je ono što ni ne osjetiš, a jede dio tvoga tijela i od čega možeš umrijeti?

Nisam se ni snašla, a već sam bila na kemoterapiji i bez kose.

 

Foto: Vlatka Grganić / privatni album 

 

Tih mjeseci bilo mi je jako teško, podrške mi nije manjkalo, ali sam se borila i sama – svojom glavom.

Što dalje? Zašto meni? 

Odlučila sam posjetiti psihologa kako bih se isplakala i riješila se loših misli.

Primila sam 16 kemoterapija i napokon sam bila na operaciji na kojoj su mi odstranili cijelu dojku i limfne čvorove. Budući da su liječnici prognozirali da postoji 75 posto šansi da se karcinom u roku od pet godina vrati i na drugu dojku, odučili smo da ću, nakon što se oporavim od prve operacije, ići na još jednu operaciju.

I napokon, nakon što su mi odrezali obje dojke bila sam sretna jer su izgledale kao prirodne. To me je jako veselilo s obzirom na to da sam mlada i nisam htjela biti drugačija.

No, moje tijelo nije bilo spremno na takav pothvat pa je krenulo odbacivati implantante koje su mi ugradili. Mjesecima sam imala temperaturu i bolove. Liječnici su strahovali da ne dobijem sepsu te sam hitno završila u bolnici, na trećoj operaciji. Izvadili su implantante koje sam imala i stavili manje koje je tijelo prihvatilo.

Nakon operacija imala sam 30 tretmana zračenja. Još uvijek svaki mjesec idem na terapiju i svaki dan pijem lijekove. Tako će biti pet godina. Zvuči dugo, ali vrijeme prolazi. 

U jednom danu prestala sam biti žena. Bez kose, menstruacije i dojki žena se ne osjeća ženom. Sve dok ne shvatiš da ti bez života ništa od navedenoga ne vrijedi.

Ovo je moja priča. Hvala vam što ste je pročitali. U stvarnosti ona je puno opširnija, puna suza i straha, ali i smijeha. Odlučila sam biti hrabra. Nikada se nisam više smijala i uživala nego za vrijeme liječenja. Čovjek ne razumije dok mu se ne dogodi. 

Zato pozivam sve žene: redovito se kontrolirajte i brinete o svom zdravlju. 

Na papiru sve zvuči puno jednostavnije nego u stvarnosti!!!

 #pobijedirakjajesam