Budite ruka podrške ženama koje su oboljele od karcinoma, bolja je jedna ruka kada ste na dnu, nego stotinu onih što vas grle kad ste dobro.
Moje ime je Enisa Zulović, imam 38 godina i majka sam troje djece. Po zanimanju sam geograf. Sasvim slučajno napipana mala kvržica ispod lijeve dojke promijenila je moj život. Bio je lipanj 2013. godine. Iako su početne prognoze bile optimistične, nakon patohistološkog nalaza došla je dijagnoza: invazivni karcinom 36 mm. Iako nisam imala ni jedan rizični faktor, dobila sam najagresivniji oblik raka.
Život je jednostavno nepredvidljiv, ono što nas u takvim situacijama održava u životu vjerovanje je da ćemo prije ili kasnije ugledati svjetlo na kraju tunela. Nada i vjera su ona nit za koju se čvrsto držimo u strahu da se iznenada ne prekine i odvoji vas od onih koje volimo, a koji su neotuđivi dio naših bića. Moja mi je obitelj bila najveća podrška, djeca i suprug. Bila sam najljepša ćelava mama na svijetu! Jedne večeri dok sam spremala svog četverogodišnjeg sina na spavanje pitao me tiho: – Mama, bojiš li se ti smrti?
Blago sam se osmjehnula vješto krijući suze.
– Ne dušo, ne bojim se smrti, ali me strah da neću biti tamo kad me budeš trebao, odgovorila sam mu.
“Teško je opisati zdravima da bolest može biti početak novoga života, ali da upravo ona može biti početak spoznaje ovog prolaznog svijeta kojim hodamo.”
A on, moja jača polovica bio je uz mene svaki trenutak. Plakao je sa mnom, brisao mi suze, satima me držao na balkonu da udahnem svježeg zraka, bio je čvrst kao stijena, a upravo takav mi je i trebao.
Na prvim konzultacijama s onkologom, kojega ne bih mijenjala nizašto na svijetu, dogovoreno je da ću primiti šest kemoterapija. Imala sam dva izbora: kemoterapija ili alternativa. Izabrala sam ovaj prvi u kombinaciji s alternativom. Nisam imala puno vremena za kalkuliranje.
Nakon prve kemoterapije kvržica se smanjila na pola. Nakon druge nisu je mogli napipati. Nakon treće poslali su me na magnet koji je prepoznao samo mjesto regresije. Dogodilo se čudo. Liječnici su očekivali da će se nakon kemo protokola kvržica smanjiti na pola.
Nikada ne treba gubiti nadu u Božju milost, jer nikad ne znate kako će se odvijati liječenje. Jednom sam prilikom rekla suprugu: – Zapamti, bez obzira na to kako se osjećam, kako izgledam, iznutra sam još uvijek JA, tvoja žena, majka tvoje djece koja vas neizmjerno voli.
Otvoreno pišem i govorim o svojoj bolesti, jer tabu je još uvijek prisutan.
Nije sramota kada vam se dogodi ovo što se dogodilo meni, bolest je jedna grčevita borba. Budite ruka podrške ženama koje su oboljele od karcinoma, jer bolja je ona jedna ruka kada ste na dnu, nego stotinu onih što vas grle kad ste dobro. Ja sam imala sreću, jer sam iza sebe imala plejadu žena, a kažu “U nevolji nam je miliji pouzdan prijatelj, nego mornaru mirno more“.
Enisa Zulović / Foto: privatni album
Gdje je Enisa danas? Četiri godine od dijagnoze, zdravlje mi je prilično narušeno. No, najvažnije je da sam čista. Živim svaki dan kao da mi je posljednji. Ujutro kada ustanem osjetim puls, živa sam i sretna.
Radim sa ženama, održavam radionice, pokušavam svoje iskustvo prezentirati na najbolji način. Allah određuje i život i smrt, bolest i lijek. Na izbor nam je dao način kojim ćemo odživjeti svako “danas“. Za sve ima put, i za pobjedu i za poraz. Ne moramo biti liječnici da bismo ljekovito djelovali na ljude, niti pisci da bismo napisali nešto. Dovoljno je da smo insani (ljudi, op. urednika) koji znaju da spašavajući samo jedan život imamo i nagradu i zadovoljstvo.
Teško je opisati zdravima da bolest može biti početak novoga života, ali da upravo ona može biti početak spoznaje ovog prolaznog svijeta kojim hodamo.
