Više puta ste nas pitale u čemu je razlika između adjuvantne i neoadjuvantne terapije pa smo to pitanje postavili doc. dr. Nataliji Dedić Plavetić, prim. dr. med., v. d. pročelnici Poliklinike u Klinici za onkologiju KBC-a Zagreb.
Adjuvantnom terapijom nazivamo terapiju koju dajemo nakon kirurškog zahvata kojim je tumor odstranjen u cijelosti, a kojoj je cilj djelovati na eventualno zaostale tumorske stanice.
One se u tom trenutku ne mogu dokazati niti jednom dostupnom dijagnostičkom metodom, a mogu nakon više mjeseci ili godina dovesti do povrata bolesti, bilo lokalno na mjestu odstranjenja tumora, bilo udaljeno kao presadnice (metastaze) u drugim organima. Za svaki podtip tumora, ovisno o njegovim karakteristikama i stadiju bolesti u trenutku otkrivanja, otprilike se zna koliki je rizik povrata bolesti ako se ne primjeni adjuvantno liječenje (kemoterapija, hormonska terapija, zračenje, biološka terapija).
Neoadjuvantna terapija primjenjuje se prije kirurškog zahvata odstranjenja tumora. Ranije se uglavnom primjenjivala s ciljem smanjenja tumora kako bismo postigli njegovu operabilnost ili ga smanjili toliko da se umjesto većeg, radikalnog kirurškog zahvata (mastektomija) može pristupiti poštednom operativnom zahvatu (kvadranktektomija, segmentektomija).
Danas se neoadjuvantna terapija koristi i kod manjih tumora određenih bioloških podtipova (HER2 pozitivni, trostruko negativni tumori) kako bi se bolje procijenio učinak primijenjene terapije, a sve s ciljem postizanja tzv. kompletne patološke remisije (pCR). Izraz “neoadjuvantna” u literaturi engleskog govornog područja sve više se zamjenjuje izrazom “preoperativno sustavno liječenje”. Pojam uključuje primjenu kemoterapije, te ovisno o biološkom podtipu tumora i tzv. “pametnih lijekova” (kod HER2 pozitivnih podtipova), a znatno rjeđe hormonske terapije (samo kod male, dobro odabrane podskupine bolesnica u postmenopauzi).
doc. dr. Natalija Dedić Plavetić
