Majka sam troje djece, žena koja se dva puta susrela s rakom dojke, prvi put u 43. drugi u 46. godini života.
Piše: Jasminka Koslitsch
Moja borba počela je davne 2011. godine. Sasvim slučajno sam s kolegicom s kojom sam tada radila otišla u Dom zdravlja. Dok smo prolazile pored prostorije u kojoj se obavlja mamografija kolegica mi je rekla kroz šalu: „ Znaš, napunila si 40. i mogla bi napraviti pregled, pregledati te svoje ‘cicke’.“ Ne dvojeći puno odgovorila sam joj: „Dobro si rekla, napravit ću to.“
I stvarno, napravila sam mamografiju već isti dan.
“Kroz bolest sam imala i dosta turbulencija, ali ne dam svoj osmijeh! Uvijek je tu, koliko god mi bilo teško on je tu.”
Jasminka Koslitsch / Foto privatna arhiva
Bila je sredina lipnja. Nalaz je, naravno, došao na kućnu adresu. Kako sam se u to vrijeme bavila iznajmljivanjem apartmana, baš u trenutku kada sam počela čitati nalaz, došao je jedan gost da mu nešto objasnim. Ostavila sam nalaz sa strane i više ga nisam otvarala. O, kakva pogreška! Tri mjeseca kasnije kad sam došla kod obiteljskog liječnika prvo me je pitao: “Kako ste, jeste li sve obavili?“
Bila sam zbunjena i zatečena njegovim pitanjem.
– Ne razumijem što sam trebala, odgovorila sam mu.
– Trebali ste napraviti ultrazvuk dojki s obzirom na nalaz mamografije koji nije bio sjajan, rekao je.
Sledila sam se. Počelo mi je zujati u ušima, u trenu me oblila neka hladnoća.
Odmah sam napravila ultrazvuk i pokazalo se da je tvorba u desnoj dojci – rak.
Svijet mi se srušio!
Tada je počela moja borba. Krenula sam odmah za Rijeku, primili su me u kiruršku ambulantu i odmah zakazali biopsiju. Budući da je nalaz bio pozitivan uslijedila je operacija, a potom su me čekale kemoterapije i zračenja, povraćanja, gubitak kose i još puno toga.
U to sam vrijeme živjela u mjestu koji je udaljeno od Rijeke 80 kilometara pa mi je odlazak na kemoterapije jako teško padao. Bilo je teško čekati svoj red i onako sav nikakav vraćati se nazad kući. Moja su zračenja uvijek bila poslijepodne. Ženice koje su čekale sa mnom uvijek su me puštale prvu jer su znale da moram na autobus. Odradila sam i to. Uslijedio je povratak na posao. U radnoj sredini moju bolest baš nisu shvatili ozbiljno (neću o tome prošlo je). U međuvremenu je došla i rastava, pa odlazak u drugu državu u kojoj živim i sada.
Prva kontrolu u inozemstvu obavila sam 1. srpnja 2014. godine, samo tri mjeseca nakon odlaska iz Hrvatske. U to sam vrijeme još slabo znala jezik. Liječnica koja me je pregledala kroz osmijeh mi je rekla: „Jasminka, bacite te papire, neće vam biti potrebni. Vi ste zdravi, ali kada ste već tu idemo obaviti mamografiju i ultrazvuk.“
Na mamografiji mi je potvrđen rak na lijevoj dojci. Taj dan nikada neću zaboraviti. Opet šok! Ništa mi nije bilo jasno…
Liječnica koja mi je radila ultrazvuk počela me gladiti po glavi. Vidjela je da mi je loše. Usta su mi se počela tresti. Opet ona hladnoća… suze…
Kirurginja koja me je pregledala kad sam došla u ambulantu stvorila se kraj mene u roku od pet minuta. I ona je bila u šoku. Tumor je bio duboko i na pregledu ga nije mogla opipati.
Tako je počela moja druga borba. Ponovo sam operirana i ponovo je urađena poštedna operacija kao i na desnoj dojci. Opet kemoterapije, zračenja…
Moram napomenuti da je razlika u liječenju koje sam prošla u Austriji u odnosu na ono u Hrvatskoj, nebo i zemlja. Ako se pitate zašto, odgovor je vrlo jednostavan: zato što je Austrija uređena država! Ovdje na kemoterapije odlazite taksijem, a sve termine za preglede dogovara vam sestra iz mamo ambulante. I na zračenje putujete taksijem koji u zakazano vrijeme dolazi po vas, a u ambulanti ne čekate ni minute na red, obavljate zračenje i vraćate kući. Kroz bolest sam imala i dosta turbulencija, ali ne dam svoj osmijeh! Uvijek je tu, koliko god mi bilo teško on je tu. Uživam u svom životu jer ga volim, volim planine, volim sunce, more…
Svim ženama koje se bore s malignom bolešću poručujem: „Koliko god vam bilo teško, NIKAD ali baš nikad nemojte odustati!“
