Našminkajte se, uzmite dobru knjigu, otiđite na kemoterapiju, a nakon toga na kavu s nekim tko vam je drag.
Zovem se Karmela Sotošek. Iz Varaždina sam i imam 57 godina. Dobro se sjećam datuma kada mi je liječnica javila rezultat punkcije desne dojke. Bio je to 3. studeni 2016. godine. Prije toga, u travnju iste godine, obavila sam mamografiju i ultrazvuk. Rekli su mi da je sve ‘čisto’. Dojke sam redovito kontrolirala od 40. godine. Odgovorna sam prema svom zdravlju, ali to očito nije bilo dovoljno. Jedna mi je liječnica rekla da treba imati i malo sreće.
Moja prva reakcija na dijagnozu bila je nevjerica. Nisam vjerovala da se to meni može dogoditi. Pa to se uvijek događa nekom drugom.
Počelo je tako da sam primijetila promjenu boje na koži dojke. Da nisam čitala brošuru koju dobijemo kada nas pozivaju na mamografiju na tu promjenu uopće ne bih obraćala pažnju. Promjenu boje kože pratila sam oko dva tjedna. Fleka na dojci nije se mijenjala pa sam odlučila otići na ultrazvuk. I tako je počelo.
Nekoliko dana nakon punkcije, 7. studenoga, bila sam na biopsiji. Rezultat biopsije čeka se malo više od tjedan dana, a ja sam već ranije platila put u Izrael. Trebala sam otputovati sutradan, 8. studenoga, s tri prijateljice od kojih su dvije liječnice. Njih su dvije, moja obiteljska liječnica i citologinja, rekle kako smatraju da nema razloga da odgodim put jer se ništa neće događati do rezultata biopsije. Istog je mišljenja bio i moj suprug. Zauvijek ću im biti zahvalna na tome.
Put u Izrael pomogao mi je da prihvatim svoju situaciju, da naučim s njom živjeti i da se ničega ne bojim. Naime, ja sam vjernica, a put je bio hodočašće. Vodio nas je svećenik iz Splita koji je izuzetna osoba. On mi je kroz svoje propovijedi, razgovore i molitve pomogao da shvatim da za mene nije kraj, već naprotiv novi početak, ali kroz sasvim drugačije poimanje života.
Kući sam se vratila nakon osam dana s potpuno posloženim kockicama, bez imalo straha, spremna za borbu koja me čekala. Ostao je jedino problem kako priopćiti djeci i majci koja ima 90 godina da imam rak.
Karmela Sotošek / Foto privatni album
Međutim, kada su vidjeli kako se nosim s tom spoznajom i oni su prihvatili bolest bez posebnih stresova i promjena u svojim životima. Zadnju večer u Izraelu stigli su rezultati biopsije koji me nisu iznenadili.
Te sam večeri plakala, nestao je moj zadnji tračak nade da možda ipak nije riječ o raku. Nakon toga suočila sam se s istinom i nastavila živjeti. Uslijedio je protokol liječenja koji prolazi velik broj žena. Počela sam s četiri AC kemoterapije. Podnosila sam ih odlično s vrlo blagim nuspojavama. Nakon dva tjedna počela mi je opadati kosa pa sam se obrijala. Nisam voljela svoju sliku s obrijanom glavom i nabavila sam odličnu periku, ali i različita pokrivala za glavu. Izgledala sam bolje nego ikad i to toliko bolje da nema tko mi to nije rekao, tako da mi je to počelo biti dosadno. To govorim sasvim objektivno.
Obnovila sam prijateljstvo s liječnicom koja je također bolesna. Ona mi je pričala da se uvijek kada ide na kemoterapiju uredi i našminka. Njezin mi je stav uvelike pomogao da i ja to činim i osjećam se odlično. U cijeloj priči najvrednija mi je podrška obitelji, a od svega mi najviše znači to da me ne smatraju bolesnicom iako otvoreno pričamo o svemu. Dirnuli su me mnogi prijatelji pa i on za koje nikada ne bih rekla da im toliko značim. Stalno su uz mene, šalju mi prekrasne poruke, zovu me, posjećuju… Družim se više no ikada ranije. Ne stignem na sve kave na koje me pozivaju. Sve to doživljavam kao prednost situacije u kojoj sam se našla.
U veljači 2017. operirana sam u Zagrebu, u Institutu za tumore. Moram spomenuti prof. Ivana Milasa koji me je operirao i dr. Ljilju Štefančić koja je bila anesteziologinja na operaciji.
Njima ću do kraja života biti zahvalna za profesionalizam, ljubaznost i brigu koju su iskazali za mene. Hvala i ostalom osoblju bolnice. Moje je iskustvo operacije izuzetno pozitivno. Operirana sam u ponedjeljak, a već u četvrtak bila sam kod kuće s gotovo nikakvim bolovima. Zato se operacije ne treba bojati. Dojka mi je, u dogovoru s profesorom, odstranjena u cijelosti, no to mi ne čini nikakvo opterećenje. Izvađeno mi je sedam limfnih čvorova, a do danas nemam problema niti s rezom niti rukom.
Na kemoterapije sam išla u Varaždin. Imala sam ih 12, a posljednju sam obavila u lipnju prošle godine. Ni kemoterapije mi nisu izazvale teže nuspojave. Jedino sam imala lagane trnce u rukama i nogama, malo sam se više umarala kod hodanja po stepenicama, tu i tamo bi mi se pojavio pokoji flek na koži ruke, ali sve je je to bilo toliko neznatno da uopće nije utjecalo na kvalitetu mog života. Kuhala sam, spremala (ograničeno zbog operacije), gotovo svi koncerti su bili moji, kao i kazališne predstave na koje sam znala putovati i u Zagreb, izleti i vikendi na moru…
Iza mene je sada već i 25 zračenja na koja sam putovala u Zagreb. Svaki dan, osim subote i nedjelje. Nekada me je vozio suprug, nekada prijateljica, a najčešće sam vozila sama jer samo zračenje nije izazivalo nikakve teškoće po organizam. I to sam shvatila kao odlaske na izlet, pa je bilo tu i šopinga, šetnji gradom i odlazaka u kazalište. Ni to nije bilo posebno dramatično, osim kada se na Institutu za tumore kvario aparat. Tijekom moje terapije kvario se više puta i to je ono što nas je sve koji smo bili tamo frustriralo. Naime, na Institutu su tri akceleratora za zračenje. Jedan je osam mjeseci bio u kvaru. Rekli su da za njegov popravak treba jako puno novca. Ne moram vam reći da nam svima kroz glavu u takvim trenucima prolazi isto pitanje: Kada znamo na što se sve troši novac, kako je moguće da novca nema za popravak aparat koji mnogima bukvalno znači život? I druga se dva aparata često kvare jer se koriste više no što bi smjeli. Osoblje se izuzetno trudi da se broj pacijenata ne smanji zbog tih kvarova, ali nekada to fizički nije moguće. To je dio puta u ovoj bolesti koji je teško prihvatiti jer za njega nema opravdanog objašnjenja, bez obzira na manjak novca u zdravstvu.
Nakon zračenja sam se brzo oporavila. Upravo počinjem s kontrolnim pregledima i ako nalazi budu tako dobri kao što se osjećam, u siječnju idem na jedno putovanje, a onda se vraćam na posao.
Očito da Bog ima svoje planove za mene od kojih ne bježim, već se s njima nosim.
U cijelosti poštujem odluke liječnika, vjerujem im i jako sam discipliniran pacijent. Uz to, nastojim se zdravo hraniti uz dodatke vitamina. Od samog početka bolesti koristim matičnu mliječ jer smatram da je to najprirodnije što nam priroda daje. Jednako tako smatram kako svatko sam treba prepoznati svoj organizam i vidjeti što mu najviše odgovara za podizanje imuniteta.
Drugim ženama poručujem da ne dozvole da im bolest utječe na život tako da postanu depresivne ili malodušne. Treba uživati u malim stvarima koje nas okružuju, a toliko su lijepe. Našminkajte se, uzmite dobru knjigu, otiđite na kemoterapiju, a nakon toga na kavu s nekim tko vam je drag.
