Sretna sam što sam saznala za ovaj predivan portal, a za koji mi je rekla moja prijateljica koja me prati na putu ozdravljenja. I ja sam kao i Ivana deset godina radila u “Jutarnjem listu”. Prije toga sam tri godine radila u “Glasu Slavonije“. Pratila sam dnevne događaje i crnu kroniku, i eto, zvali su me ‘oštro pero’. Dobila sam otkaz prije devet godina kada sam imala problema s kičmom. U to mi se vrijeme raspadao, a u konačnici i raspao brak. Sada živim u Belišću sa sinom Petrom (23) koji me prati po bolničkim hodnicima i kojeg će moja bitka s karcinomom, vjerujem, ojačati, baš kao što je ojačala i mene. Tu je i moja mama (82) godine.

 

Kako je počelo?

U prosincu 2015. godine dobila sam drugi poziv za mamografiju po Programu za rano otkrivanje raka dojke. Prvi sam zanemarila (nemojte to nikada učiniti!) jer sam se brinula o bolesnoj majci koja je išla na operaciju nakon što joj je bio otkriven karcinom kože. Inače treća sam u obitelji koja je oboljela od invazivnog hormonski ovisnog karcinoma dojke. Prije mene oboljele su moja pokojna baka i teta, mamina sestra, koja je još živa, ima 80 godina i pokretna je. I to nakon dvije operacije. Prvo je operirala rak dojke, a kasnije i tumor na mozgu. Borac je. To nam je, valjda, u genima.

Dakle, kada sam tog 15. prosinca dobila drugi poziv, onaj moj unutarnji glas mi nije dao mira. Otišla sam  na mamografiju. Ubrzo potom zvali su me iz osječkog Doma zdravlja, rekli su da mi traže prvi termin za ultrazvuk dojki. Nekako sam osjećala da nešto nije u redu. Pretrage su se otegnule od prosinca do ožujka da bi mi radiolog nakon magnetne rezonance rekao kako postoji zloćudna tvorba u desnoj dojci i da bi zbog negativne obiteljske anamneze bilo najbolje da odstranim obje dojke. Nakon prvog šoka i more suza apsolutno sam se složila s njegovim prijedlogom. Najteže mi je bilo kako ću to reći mom sinu koji me je čekao (možete si zamisliti tu bol, jer ste to doživjele) pa onda kako ću reći majci. Ali, na timu za tumore dojki priča je bila drugačija. Unatoč mom inzistiranju da mi kirurg odmah odstrani obje dojke on to tijekom operacije, koja je održana 21.ožujka prošle godine –  na prvi dan proljeća, nije učinio. Rekao je da su tumori bili dobroćudni i da on po pravilu bez genetske analize, koja se radi u Zagrebu, ne smije odstraniti zdravo tkivo. Bila sam očajna. Eto, neke žene padnu u depresiju kada im se odstrani komadić dojke, a ja sam bila očajna što mi nije maknuo obje dojke!

 

 

“Nemojte se opterećivati brojkom koliko nam je godina života preostalo, živimo dan po dan s uživanjem u svemu i bit će sve dobro!

 

 

 

Nakon toga su slijedila mučna punktiranja, vađenje konaca, da bi na moj rođendan, 18. travnja prošle godine stigao PH nalaz koji je potvrdio da su tumori dobroćudni. To mi je bio najljepši poklon za rođendan, zapravo, ponovno rođenje. Ali, ja sam se stalno osjećala umornom, dojke su me grozno boljele i osjećala sam da ovo nije kraj priče. Nakon što su rane toliko zacijelile da sam u listopadu mogla otići na mamografiju, moje slutnje su se obistinile. Pokazalo se da su pogriješili što mi u ožujku nisu odstranili obje dojke, što sam im, naravno, i rekla. Odgovor radiologa je bio: – Vidite gospođo Novak, često zanemarujemo unutrašnji glas pacijenta, trebali smo vas poslušati?!!! U lijevoj dojci se od ožujka do listopada stvorio zloćudni karcinom, a u desnoj su citološkom pretragom utvrđena dva rizična područja, i čak nakon toga morala sam se boriti i izborila sam se da mi maknu i desnu dojku. Oni su htjeli samo ta dva područja. Operirana sam 4. studenog 2016. godine. Ponovno bolna punktiranja, rez preko cijelog prsnog koša, konci, odlazak onkologu koji je rekao kako njemu puno toga nije jasno kod mene i zatražio sastanak tima za dojke na kojem je zaključeno kako mi se trebaju vaditi limfni čvorovi. Hvala Bogu na savjesnom onkologu, ali odluku sam ja morala donijeti. “Što ćete?”, pitali su me iznemoglu i u šoku, a moj me Petar ponovno čekao u hodniku. Rekla sam: – Želim živjeti, žalim se boriti, želim toliko toga još lijepoga doživjeti, želim svom sinu još dugo biti majka, naravno da pristajem na operaciju! Treća operacija, druga u roku od mjesec dana, bila je 6. prosinca. S medicinskim sam sestrama prije operacije otpjevala “Zvončiće”, pomolivši se opet Bogu. Evo me. Gospodine moj, spremna sam! Probudila sam se i taj treći put… Nalaz je pokazao da su limfe čiste. Vjerujem da još imam posla na ovoj zemlji, pa mi je Bog pružio priliku za drugi život. Vjerujem da je i ovo jedan od mojih zadataka, jer želim svim oboljelim, prestrašenim ženama reći: – Ne bojte se, hrabro tražite svoje pravo kod liječnika koliko god možete, vjerujte u život, u dobro, nemojte se opterećivati brojkom koliko nam je godina života preostalo, živimo dan po dan s uživanjem u svemu i bit će sve dobro!     

Završila sam treću preventivnu agresivnu kemoterapiju, na koju nosim knjigu, a nakon druge sam odletjela avionom u Split na odmor i bilo mi je predivno! Većina je bila skeptična, kao pozlit će ti, bolesna si, završit ćeš tamo u bolnici, nisi normalna itd. NE! ZDRAVA SAM!!!!!

Oni koji vjeruju u mene, rekli su – Ti si uvijek bila hrabra, samo idi!

Čeka me četvrta kemoterapija i nakon toga hormonske tablete, te pretrage krajem ljeta. A ja ponovno razmišljam kako bi bilo lijepo ‘odletjeti’ na more u svibnju, samo ne znam kako ću za taj put skupiti novac. Vjerujem da nekako hoću, jer silno ŽELIM ŽIVJETI, a boravak na moru mi čini čudesne stvari u smislu ozdravljenja.

Drage moje koje ovo budete čitale, samo da znate da vas od sveg srca VOLIM!